Poštovani čitatelju, neka te ne zbuni arhaičnost redaka koji slijede. Ljepota njihova i jest u materinjemu jeziku i sjećanjima koje ovaj vrijedan, blag i pobožan narod pomno čuva.
Tekst je preuzet iz časopisa "Zornica" autorice dr. Bernadete Zadrović, koja je rođena u gradu Prisiki i gdje je i zaposlena u muzeju „Zbirka sakralne umjetnosti Hrvata u Mađarskoj“ kao voditeljica te jedinstvene institucije Hrvata u Mađarskoj.
BOŽIĆ U MALOM GRADIŠĆANSKOHRVATSKOM NASELJU
„Navo Kristuševo narodjenje,
Bog Vam daj zdravlje i veselje.
Se ča si od Boga željite,
a po smerti va nebo.“
Ovako se je „benčalo“ u mojemu rodnom selu, ako je netko stupio u kuću na Božić. U ovom broju Zornice htjela bih se prisjetiti kako slavimo Kristovo rođenje u Gradišću. Rođena sam u Prisiki, provela sam djetinjstvo u rodnom selu, pa imam prva sjećanja o Božiću iz djetinjstva, koje sam proživjela u malom naselju gdje žive Gradišćanski Hrvati. Nezaboravne su mi Zornice kad smo pospanim očima u mraku koracali svako jutro na misu. A kad je završilo misno slavlje i u crkvi i na ulici se već razdanilo, mi smo osvježeni od Božje hrane u unutrašnjoj i vanjskoj svjetlosti žurili kući na doručak, pa svaki na svoj posao. Dječaci su se spremali već od početka Adventa da do četvertog tjedna potraže svaku obitelj, u kojoj rastu djeca, da bi predstavili svoje kazalište o toj predivnoj priči Kristovoga rođenja. Napravili su mali Betlehem, pobrali bunde, batice i sve šta treba za pastire, za anđela Gabrijela, za Mariju i Jožefa. Naučili su prelijepe pjesme, pa su od kuće do kuće kucali na vratima, gdje su je već jedva čekali stari i mladi da im razvesele srca . Na kraju su zapjevali „ Pastiri stante se, hitro ganite se... “, i išli u susjednu kuću da predaju radosnu vijest:
„Rodilo se je ditešce pustoj štalici,
rumen cvijetak Divojčice u polnoćici.
Lipo poju andjeli: Slava Bogu na nebi, a
mir ljudem dobre volje ovde na zemlji“.
Na Badnjak smo jedva čekali mi djeca da se zamrači i da zazvoni zvončić maloga Jezuša. Bježali smo u sobu, ali mali Jezuš je uvijek žurio, nismo ga vidjeli i konjić njegov je jedva jeo zob, koju smo mu u košaricu pod stol stavili. Ali ostavio je nama on jelu sa svijećama i darovima. Mi smo kleknuli, molili:
„ Kristuševomu narodjenju na hvalu i diku:
Andjel gospodinov je nazvistil Mariji......“
Nakon molitve je slijedila večera. Kuhane, domaće, mesne svježe dimljene kobasice, svježe naribanin hrenom i toplim žemljama. Pili smo čaj. Možda mislite da je skromna, ali za nas je to bila izvrsna večera. Istina, to nije bio najvažniji moment Badnjega dana. Jeli smo ono što smo imali kod kuće,što su marljivim rukama naši roditelji spremili (razmislite koliko je to rada bilo dok je zemlja bila za sijanje priređena, pa iz zrna pšenica, jarac izrastao, dok se iz praseta svinja odebelila, pa se zaklala, pa smo napravili kobasice, otac je dimio....). Poslije večere smo svi išli u sobu roditelja, sjeli oko stola, pjevali i molili. Pjevanje i molitvu je vodio otac: za duše porgatoremske, za sve naše pokojne, za bolesnike, za siromahe, za uznike, za putnike, za vladare svijeta... Molilo se je puno, za svakompjesmom čak do Polnoćice. Najmilija, najdraža pjesma moja nakon Tihe noći počinje ovako:
„ Ča j’ to Bože okolo Betlehema, sva krajina lipo je rasvićena!
Ča to more biti, da se tako sviti?
Poglejte još polnoći nij, a okolo se jur dani!
Dika budi Bogu na nebu!“
Najljepše za mene je da ovu zajedničku molitvu i pjevanje u obitelji smo uspjeli sačuvati. I dan-danas nema Božića bez toga da kleknemo, molimo i pjevamo zajedno. Na sam Božić smo se susreli s najbližim rođacima. Na Štefanju smo se gostili kod Kumina, a drugu
godinu smo mi je primali goste. Sjećam se kako su odrasli razgovarali, a mi djeca smo se igrali oko jele s novim igračkama. Na isti dan, znači 26. prosinca, navečer je uvijek bio bal u Prisiki (majke su čuvale svoje kćeri, sjedile okolo u Sali i gledale koji mladići zovu njihovu kćer na ples.) Bio je rado očekivan svaku godinu jer do Božića nisu organizirali balove, Advenat se držao kao mala Korizma. 28. prosinca, na Mladence smo išli „friškat“ s korbačem. „ Friži budte, zdravi budte, cijelo ljeto boljibudte.“ Poiskali smo svu rodbinu, vidjeli smo lijepo nakinčene jelvice, medovo pecivo. Na Staro leto su nam došli pjevati junaci. Od stana do stana su pjevali: „Navo staro leto....“ U crkvi se misa zahvalnica služila i svi su pjevali:
„ Bog Gospodin časa, k tebi dica danas, upadaju na tla.
Šaljemo ti naš glas. Tebi sad na koncu ljeta hvalimo
za sva prijeta, Bože nas posluhni, Bože nas posluhni.“
Na Novo ljeto, ako smo potražili neke rođake ili dobre poznanike, isto smo „benčali“ kao za Božić.
Želim svim dragim čitateljima blažene božićne svetke i srićnu Novu godinu. Primite završetak kao da sam sad stigla u vašu kuću i stupila ispred Vas govoreći:
„Navo Novo leto
Bog Vam daj zdravlje i veselje.
Se ča si od Boga željite,
a po smerti va nebo.“
Dr. Bernadeta Zadrović PhD
Tekst preuzet iz časopisa "Zornica"
Ne bi li bilo mudro da i sami danas zapisujemo pamćenja, uspomene i doživljaje iz naše sredine koji su nam još dostupni, dok to jesu. Netko će se i tim redovima veseliti kao i mi upravo pročitanim.
J. Ilić
PRINT
