PROZOR – Već danima u Prozoru praskaju lovačke puške, a Prozorani se pitaju nije li opet počeo kakav rat. I to se događa uz samu rijeku Gaku, u magli.
Koliko god vladala spoznaja da se radi o lovcima i strijeljanju pernate divljači, toliko mnogima nije baš svejedno, ljudi se boje jer tko zna gdje će završiti koje sačmeno zrno. Problem je u tome što se taj lov odvija u samom selu, nedaleko kuća u kojima ljudi žive.
Mnogi zbog toga negoduju iz dva razloga, em se boje zbog osobne sigurnosti i sigurnosti svoje obitelji, em se pitaju tko to i zašto tako dušmanski tamani ptice. Pronijela se glasina da su došli talijanski lovci, a poznato je da Talijani tamane sve po redu. Eto, naša baba Franca se sjeća vremena Drugoga svjetskog rata: - Samo da ti kažen, Talijani su nan u ratu potribili sve tice, vrepčana ti je vrag mogal na svoje oko vidit godinami i godinami. Ma i mačke su nan poili, na mačku se pazilo kaj na oko u glavi. Eli macan šal iz kuće van, smiril je u talijanskomu kotlu.
Da stvar nije nimalo bezazlena svjedoče i Sinečerani, tamo talijanskih lovaca ima u izobilju, već su se udomaćili. Svjedoče neki mještani da 'vrepčana' nema ni za lijek, sve utihnulo, ptičice nebeske ne pjevaju u proljeće, čak ni vrana nema.
Moglo se čuti da je postrijeljana i neka domaća perad, neke 'race', pa opet da nisu, da su otplovile daleko i vratile se. Navodno je i policija već imala posla, ali da se nije moglo ništa dokazati, da su Talijani 'pravi poput Isusa', da umiru od smijeha kad čuju za što ih se optužuje. I to se moglo čuti. Lovačke udruge koje gospodare lovištima se kunu da je sve u skladu s lovno-gospodarskim osnovama i da po propisima moraju godišnje dati odstrijeliti toliko i toliko pernate divljači, odnosno da se ta pernata divljač odstrjeljuje upravo na onim dijelovima rijeke Gacke gdje je to dopušteno, ni metra mimo. Zanimljivo da moraju.
Drugi opet govore da po lovačkim propisima pucanje na životinje (a i ptice su životinje, zar ne) nije dopušteno u naselju, odnosno ne smije se pucati na njih na manje od 200 metara od granica naselja u brdsko-planinskim područjima, kakvo je područje zemljice Gacke. Dakle, 200 metara od granice naselja, a puca se navodno na Šatrićima, u Obilju, na dvadesetak metara od kuća.
S druge strane postavlja se pitanje što je s očuvanjem prirodne raznolikosti? Je li lovačka strast za pticama jača od one da se u okoliš čim manje dira i pusti prirodi da radi svoje? Ili je talijanski novac i zarada nadjačala sve moguće obzire? Ima još jedna nepobitna činjenica, a ta je da domaći lovci, barem koliko se zna, nisu nikada došli u napast odstrjeljivati divljač baš u samom naselju. Prisjetimo se samo 'procedure' oko odstrjela neke lisičetine usred Švice, kad je i vrag i Bog imao posla može li se, smije li se, ona odstrijeliti jer je u naselju, pa još kad je ona prešla među na područje druge lovačke udruge, uglavnom to je trajalo satima, bila je tu i policija, nije se ništa riješilo i lisica je (bijesna ili pametna) spasila glavu.
Zato savjet Prozoranima, 'macane' odmah uhvatiti i s njima pod bačvu (baš kako je to običaj kad tko u kući umre) jer nikada se ne zna kad će završiti u trikolornom kotlu.
M. Kranjčević
PRINT
