Kiša ovih dana nekoga uspavljuje, nekoga ljuti, nekoga ražalošćuje, nekoga nadahnjuje, nekoga potiče, a mi smo izabrali ovu zadnju opciju i bili potaknuti prirediti čitateljima jedno ugodno prisjećanje na drugačije vrijeme. Jer, opet će doći (zar ne), poslije kiše – sunce!
Prelistali smo bilješke s avanture kajakom po Gacki i nastao je ovaj zapis.
Doživljaj „kajakom po Gacki“ sadrži svašta, od laganog veslanja, uživanja u prekrasnom krajoliku do skakanja u Gacku, kupanja („Al' smo se nakupali!“, pričao nam jedan mladi kajakaš), čak i (ne)namjernih padanja u vodu (prilikom neopreznog ulaska ili izlaska iz kajaka).
No, ima i jedan prekrasan segment kajakarenja koji nudi posve drugačiju „pustolovinu“, mirnu i prihvatljivu svima, jednu koja nam se daleko najviše sviđa.
Na Gacki buja život i postajete sudionikom toga života, stapate se s prirodom. U vodi riba, na vodi i oko vode ptice, na livadama pase blago…
- Otišao sam u Njemačku prije 30 godina i, vjerujte, meni je poseban doživljaj vidjeti krave uz vodu, na polju. Nije da ne znam kako izgleda krava, ali odavno je nisam vidio u prirodnom okruženju, tako da mi je ovo sad skoro nestvarno, baš se dobro osjećam, ispričao nam je jedan kajakaš u najboljim godinama.
Neki drugi kajakaši čude se ovcama, treći se dive labudovima, četvrti zapitkuju kakve su to čudne male patkice što se zvonko glasaju (misle na gnjurce)…
Za one, na primjer, koji su svojevremeno uživali gledati dokumentarac „Opstanak“, kajakarenje Gackom bit će itekako zanimljivo. Naići će na autentične prizore, koji će ih jako podsjetiti na popularni serijal, prizore borbe za opstanak u izvornom okruženju.
Upravo za te naše čitatelje (i sve druge koji vole prirodu) prenijet ćemo par „wild nature“ doživljaja dvoje kajakaša, supružnika, koji su nam poslije oduševljeno prepričavali na što su sve naišli, na pastrve koje su iskakale pred njima, na labudove koji su plivali uporedo s kajakom. Posebno su ih se dojmili „napadi“ na gnjurce.
Dok ih je lagano nosila riječna matica, dvoje junaka ove naše pričice uživalo je u pogledu. Taman su naišli na šumovit dio na lijevoj obali Gacke, tamo negdje iza Šatrića, kad se škanjac, mještani ga zovu lovac, s grane jednog drveta, gdje je neopažen vrebao, naglo obrušio na društvo gnjuraca u vodi. Gnjurce Gačani zovu norcima, norčićima ili pandirkama, kako u kojem selu.
Iznenađeni gnjurci (nije bilo u blizini šojke da oglasi „uzbunu“) ipak su u trenu zaronili i odmah izronili, a škanjac je napravio krug i pokušao opet, dakako, sada ni blizu plijenu koji je spretno izmakao. Potom je opet sletio na stablo vrebajući isti ili neki drugi plijen. Prizor baš kao iz „Opstanka“, nehotice čuješ u mislima glas spikera: „ovaj put nije uspio“.
Onda je kajakašima, neposredno prije Rašća, pažnju privuklo glasno i uznemireno kliktanje gnjuraca. Brzo kao u filmu, pred njihovim se očima odigrao prizor u kojem se jedna ribetina, je li pastrva ili štuka nije se moglo vidjeti, naglo zaletjela na maleckoga gnjurca, dok su dva odrasla, bit će mama i tata, panično kliktala i plivala u krug oko malenoga.
U sekundi je tamna sjena (brrrr, kao scena iz Ralja) kliznula kraj gnjurčića, u djeliću sekunde vidio se i hrbat ribe tik uz njega, nastali vodeni val ga je potom izvrnuo i on je nestao pod vodom. Je li ga riba zauvijek povukla?...
Ipak nije, odmah je izronio. U sljedećoj sekundi već se zajedno s ona dva odrasla gnjurca, koji su u luku kružila oko njega tjerajući ribu, dočepao obalne visoke trave. Sretan kraj. Grabljivi predatori u ovom „filmu“ nisu imali sreće.
Labudovi takvih problema nemaju. Dočekali su ih ovaj put iza Lučkog mosta. Jako su znatiželjni, pa će prići kajaku bliže. Mužjak se zna i rogušiti na došljake ako je blizu ženka s mladima.
Takvi i slični prizori očekuje one koji kajakom uranjaju u puninu doživljaja, osjetilnog i meditativnog, vode i zemlje Gacke. Stresom „ispražnjene baterije“ nakon takve antistresne terapije napunjene su do kraja i kajakaš se može vratiti užurbanoj radnoj svakodnevici. Do sljedećeg susreta s Gackom.
A mi smo utonuli u razmišljanje kako Gacka više ne bi bila to što je kad bi, recimo, odjednom nestalo gnjuraca… Njihovo glasanje neizostavan je dio slike krajolika, teče Gackinim žilama poput krvnih zrnaca, i bilo bi to neprežaljivo…
M.K.G.
PRINT
