OTOČAC – Sinoć je, u petak 15. svibnja o. g., u prepunoj otočkoj župnoj crkvi Presveta Trojstva prikazana pučka predstava pod nazivom „Prikazanje života svetoga Lovrinca“. Ovu staru predstavu, koja je izvedena više od 200 puta ne samo u zemlji već i u inozemstvu, prikazao je Hvarsko pučko kazalište Hvar. Predstava je postavljena sada već daleke 1969. godine i izvodi se sve do danas. Vjerni je to pokušaj rekonstrukcije srednjovjekovnoga kazališta, onoga iskonskoga, ne treba smetnuti s uma da je hvarsko kazalište najstarije komunalno kazalište u Hrvatskoj (1612. g.) i jedno među starijima u Europi (prvo starije zidano kazalište je samo ono u Vicenci 1585.). Ova predstava u suvremeno vrijeme izvodi se na otvorenim prostorima ili u crkvama. Tu čast da „Prikazanje života svetoga Lovrinca“ primi u svoja njedra imala je i crkva Presvetoga Trojstva.
Pozornost gačanske publike, ipak se tako mora reći jer je ovo predstava premda nabožna karaktera, bila je posvemašnja. U samomu Otočcu nitko nije imao prigodu vidjeti ovakvo što, nije bilo mogućnosti, nitko nije ništa slično pokušao prirediti. Zato zadivljuje interes publike, od školske djece nižih razreda, srednjoškolaca pa do građanstva različite životne dobi i obrazovanja. Svakako treba pohvaliti i kao pozitivan primjer istaći profesorice hrvatskoga jezika i književnosti koje su „milom ili silom“ dovele na ovu pučku predstavu svoje učenike. I trebale su, i morale su, uostalom pučki teatar i početci razvoja kazališna života u hrvatskim zemljama su u nastavnom planu i programu.
Sama predstava je po svom sadržaju relativno jednostavna, premda u njoj sudjeluje čak 21 član (glumac). Zbog arhaične postave „na scenu“, zatim arhaična čakavskoga hvarskoga idioma možda mnogima sadržaj nije bio posve razumljiv. No dalo se po slikama (scenama) razabrati da se predstava vrti oko sukoba poganskih (rimskih) moćnika i kršćana, u kojoj kršćani stradavaju, ali njihova vjera u Isusa Krista na kraju pobjeđuje pogane, ruši njihove idole, a sveti Lovro (Lovrinc) kroz muke ognjene i mučenje dosiže „rajske dvore“, kako se to u predstavi kaže. Nije kritika, možda samo ideja, bilo je potrebno prije samog početka predstave u nekoliko rečenica publici ispričati sadržaj, mislimo da bi mnogo lakše i sadržajne mogli pratiti predstavu, a i bolje razumjeti hvarski arhaični govor. Što se tiče samoga idioma, nije gačanskoj čakavskoj publici bio toliko nerazumljiv (što je predstava odmicala, to se nakon „uhodavanja u idom“ sve više moglo razumjeti), razumljivosti su pridonosili i stihovi teksta koji se često rimuju. No ponekad je, osobito u glasnim i grlenim sekvencama nastajala jeka u crkvi i tada se doista ništa nije moglo artikulirano razabrati.
Da je valjalo publici pojasniti radnju predstave govori i skromna i pojednostavljena kostimiranost glumaca. Neki su od publike smeđe odjevene glumce (Crni bratimi) shvaćali kao fratre, a ne kao pogane, nekršćane koji progone i ubijaju poklonike Isusa Krista. To je možda dovodilo do određene zbunjenosti. Također bijeli fratri (Bili bratimi) su po samoj radnji pozitivci i stradalnici, ali držimo da i taj detalj dijelu publike nije bio posve razumljiv. Odakle oni, tko su ti? Svakako da je Belzebub (Sotona, Vrag, Nečastivi) valjda svima bio shvatljiv i razumljiv, a tome su na njegovoj crvenoj halji pridonijeli i mali našiveni roščići. To je u predstavi Crveni bratim.
Gačansku publike se posebno dojmilo pjevanje glumaca na početku predstave, u dvije manje sekvence u samoj predstavi i na svršetku predstave.
Na kraju predstave, koja je trajala nemalo puni sat vremena, izvođačima Hvarskoga pučkog kazališta zahvalio je msgr. Tomsilav Šporčić biranim riječima, citirajući o vrijednosti njihova rada Dalibora Foretića, mislima sročenima sada već daleke 1984. godine, predavši voditelju grupe prigodne darove, a voditelj je iz sveg srca zahvalio ovoliko brojnoj publici i srdačnosti kojom je prihvatila samu predstavu.
„Prikazanje života svetoga Lovrinca“ mnogima će zacijelo ostati u trajnu sjećanju iz više razloga. Vrijedilo je doći i pogledati predstavu, bila je to jedinstvena prigoda – sada, i Bog zna kada.
M. Kranjčević
PRINT
