SINAC – Eto, čovjeka Bog stvori da vlada s dvije dimenzije, a njegova, čovječja, želja je da ovlada i s trećom, s visinom. Vječita je to težnja, od pamtivijeka valjda, toliko sanjana i maštana, ali i toliko opominjuća i prijeteća, Ikarus je samo simbol koji čovjeka upozorava što mu se može dogoditi ako se previše približi bogovima, onima kojima čovjek preodredi nebesko prostranstvo.
No, u suvremeno doba, a nema tome tako davno, čovjek je ovladao tom trećom dimenzijom, vinuo se u nebo i dosegao nebesa, barem misli da jest, pa je let postao uobičajena, gotovo pa prirođena aktivnost. Ali, što se dogodilo? Prvotno je čovjek stremio pogledom u visine, no kad ih se dočepao očarava ga pogled dolje, na zemlju – čovjek se divi Majčici zemlji. Pravi je to paradoks jedne složenije analize vrijedan.
Iako nam svima nije dano da (mehanički) letimo, suvremena tehnička sredstva nam omogućavaju da u komforu doma svoga i sami u letu sudjelujemo i da se divimo Majčici zemlji. Evo, zahvaljujući dronu Roberta Labrovića prigoda nam je pogledati i diviti se jednomu modrom oku, Majerovu vrilu, jednom od vrela rijeke Gacke. S razine tla teško je pogledom obuhvatiti cijelo vrelo, teško je uočiti da se radi o vrelu tipa „oka“, kakva su kraška vrela većinom, tiha i mirna. Ako ništa drugo nije lako uloviti tu intenzivnu modru im boju, koja se kroz slapište u zelenilo prelijeva, a tamo tek nizvodno opet u modrini rijeke ostvaruje. Iako će mnogi reći da se zelena i modra boja teško slažu, da su „suprotive“, priroda ih ovdje i te kako demantira i pokazuje sav njihov sklad. I onda se čovjeku nije za čuditi što je s visina svrnuo pogled dolje.
M. Kranjčević
PRINT
