OTOČAC - Onima kojima hrvatski jezik nije na srcu ovaj će se članak činiti promašenim. No, za vjerovati je da je još mnogima hrvatski jezik na srcu i da im je stalo do materinskoga jezika, pa će tako i uzeti ovaj napis. Neka on bude kao prilog manifestaciji Noć knjige, koja će se održati 23.travnja u cijeloj zemlji, a u Otočcu, koliko smo obaviješteni, knjizi će se posvetiti poznavanjem lektire i natjecanjem učenici u Osnovnoj školi Zrinskih i Frankopana, dok će građanstvo zadovoljiti svoj interes za knjigom u Narodnoj knjižnici Otočac.
Ova pojava o kojoj pišemo, unesena u hrvatski jezik, nije od jučer, ima toga već dosta godina, no zabrinjavajuće je da poprima sve šire razmjere. Prijeti opasnost da postane pravilo, a nema razloga za to. Radi se o glagolu „lagati“ (nismo ovom prigodom zainteresirani za njegove semantičke odrednice), bolje rečeno zanima nas deklinacija osobnih zamjenica prigodom njegove konjugacije. Može se čuti, može se pročitati: laže me, laže te, laže nas i. t. d. Dakle, zamjenica je u ovom slučaju u akuzativu, a ne bi smjela biti, morala bi biti u dativu. Tradicija hrvatskoga jezika govori: laže mi, laže ti, laže nam i. t. d. Kad je u pitanju laganje, laže se nekomu, a ne laže se nekoga.
Lingvisti drže da je do ove nepotrebne pojave u hrvatskomu jeziku došlo „zbog utjecaja jezične okoline“, odnosno vanjskim razlozima (ovaj utjecaj dolazi iz baštine srpskoga jezika). Tomu je možda i nesvjesno pridonijela glazba lakih nota (prisjetimo se samo pjesme Alke Vuice: Laži me - Laži, laži, laži me, ti me lažeš najbolje…), takve rimice lako ulaze u uho, govornici koji nisu opterećeni jezičnim standardima to (o)lako prihvaćaju i počinju koristiti, možda čak i uvjereni da je to posve ispravno. Ima toga i u govornima emisijama, hrvatskim sapunicama (Kud puklo da puklo), ali i u pisanoj riječi.
Problem iste prirode pojavljuje se i kod glagola savjetovati (savjetuj me, umjesto savjetuj mi), pomagati (pomogni me, umjesto pomogni mi), suditi (sude me, umjesto sude mi), smetati (smetati me, umjesto smetati mi), moglo bi se toga pronaći još. U ovaj se lingvistički rašomon u zadnje vrijeme ugurava i glagol pljunuti, pa se već može čuti: pljunuo me/ga, umjesto pljunuo je na me/njega.
Ako se kod bilo kojega govornika pojavi sumnja što je od ovoga što smo napomenuli ispravno, odnosno što je u duhu hrvatskoga jezika, neka za trenutak „pobjegne“ u materinski dijalekt, ma koji on bio (čakavski, kajkavski ili štokavski), i dobit će valjani odgovor. Jer u dijalektima (u pravilu) nema ovih akuzativa, već dativa. Sapienti sat!
M. Kranjčević
PRINT
