OTOČAC – Jesu li se počeli ostvarivati crni scenariji kad je u pitanju drvna industrija Ličko-senjske županije? Ovo pitanje, čini se, nije nimalo izdramatizirano, njime se ništa ne kani uveličati, već mu je namjera rasvijetliti problem, po mogućnosti, na njega dati odgovor.
Već smo u nekoliko navrata pisali o problematici drvne industrije općenito, no uvijek s aspektom na onu u ovoj županiji, po mnogo čemu u nepovoljniju položaju, premda se nalazi “usred šume“ i kojoj stabla „padaju u dvorište“. Domaći pilanari već godinama upozoravaju na pogodovanje drugima, osobito onima koji su udaljeniji od šumskih resursa, skoncentriranih mahom oko Zagreba, a da sami svake godine upadaju u sve teže i teže uvjete poslovanja. Umjesto da je obrnuto, da oni koji su bliže sirovini imaju ekonomske prednosti, u Hrvatskoj to tako nije, barem po sudu pilanara iz ove županije.
Prvi početni problemi nastali su s postupkom licitacije oblovine. Skretala se pozornost da će licitiranje imati negativni odjek na domaće pilanare, da će se javiti trgovci drvetom koji će skuplje plaćati sirovinu, da se s njima ne će moći nositi i da oblovine za preradu ne će biti dovoljno. Licitacije su obrazlagane tržišnim uvjetima natjecanja te da tu nema i ne može biti ustupaka. I kad su se pilanari Ličko-senjske županije nekako počeli nosili s kvotama i dodatno izlicitiranima količinama, pojavila su se neka nova pravila prodaje sirovine. Hrvatske šume su u želji da se stimulira finalna proizvodnja, a ne poluproizvod u niskoj fazi obrade, poput daske, grede, letve i sličnoga, odlučile da će finalisti morati imati dovoljne količine sirovine jer da je to interes Hrvatske i izvoza proizvoda više faze obrade i veće vrijednosti, morale skresati kvote prodaje oblovine pilanarima. Taj proces traje već neko vrijeme, očito da se pilanari nisu mogli, ili nisu dospjeli, prilagoditi novim uvjetima poslovanja i politike u drvnoj industriji te da su ostali „zakinuti“ za kvote sirovine koje im trebaju za opstanak u poslovanju.
Upravo ovih dana stiglo je pismo na Hrvatsku gospodarsku komoru – Županijsku komoru Otočac, a uputila ga je Pilana Krasno d.o.o. čije je sjedište u Gerovu, ali proizvodnja u Krasnu, da je prisiljena otpustiti prvih 30 radnika. I to upravo zbog manjka sirovine. No, kako se čini, ako ovakvi uvjeti poslovanja potraju, u pitanje dolazi cjelokupna proizvodnja, odnosno poslovanje, što znači da će biti otpušteni svi radnici, njih oko 60. Pilana Krasno d.o.o. navodi da usprkos tome što je bila uredni platac nabavljene sirovine, što redovito izvršava sve svoje obveze prema drugim dobavljačima, što uredno isplaćuje plaće radnicima, da se našla u bezizlaznoj situaciji. Pored vizije i objektivno moguće perspektive novih investicija u proizvodnji peleta ili postrojenja za kogeneraciju, a time i povećanja broja zaposlenika, najavljuju gašenje proizvodnje.
Da njihove riječi nisu bez osnova potkrjepljuju tabelama isporučenih količine oblovine od Uprave šuma Senj i Uprave šuma Gospić u periodu od 2011. do 2015. U 2011. mogli su kupiti 34.000 prostornih metara sirovine, da bi to za 2015. palo na 22.818 prostornih metara. Dakle, riječ je o smanjenju količine za nekih 40-ak posto u četiri godine.
Hoće li biti još ovakvih primjera u drvnoj industriji Ličko-senjske županije? Vjerojatno hoće, samo je pitanje vremena kada.
I kako riješiti ovaj problem? Nimalo jednostavno, razumljivo je da država želi poticati proizvođače više i visoke faze obrade drveta, t. zv. finaliste, i da se ne zadovoljava primarnom obradom drvne mase, no shvatljivo je da ni pilanari nisu imali laku mogućnost prelaska na finalnu obradu drveta. Iluzorno je bilo očekivati da će većina njih promijeni tehnološki proces i da će se preorijentirati. To ne traži samo znatna sredstva, to je posve jedna nova organizacija rada i poslovanja, tu treba radna snaga druge razine osposobljenosti, za što pilanari u Ličko-senjskoj županiji nemaju dovoljno snage ni mogućnosti. Je li možda odgovor u pomno osmišljenu drvnomu klasteru u kojemu bi svatko od njih preuzeo samo jednu fazu obrade, sve do finalna proizvoda, kako se to radi na pr. u Austriji i nekima drugim zemljama? Jedan prerađivač (ili nekoliko njih) samo pili trupce, drugi obrađuju ispiljenu dasku u tražene elemente, treći obrađuju elemente po potrebi onih koji proizvode neki finalni proizvod. Lako je ovo reći, ali bez podrške cijelog sustava teško je očekivati da će se pilanari sami snaći i uspjeti prilagoditi „novim uvjetima poslovanja“.
M. Kranjčević
PRINT
