O nama   
Kontakt   
Oglašavanje   
Impresum   
Uvjeti korištenja   
Pošaljite nam vijest!
GlasLike.hr
Lika nekretnine
povratak

Ivana Prpić: „Zašto ste nas zaboravili“ ?

1/7
Ivana Prpić: „Zašto ste nas zaboravili“ ?
Ivana Prpić: „Zašto ste nas zaboravili“ ? Ivana Prpić: „Zašto ste nas zaboravili“ ? Ivana Prpić: „Zašto ste nas zaboravili“ ? Ivana Prpić: „Zašto ste nas zaboravili“ ? Ivana Prpić: „Zašto ste nas zaboravili“ ? Ivana Prpić: „Zašto ste nas zaboravili“ ? Ivana Prpić: „Zašto ste nas zaboravili“ ?
Objavljeno: 21-03-2015

Da je vrag u Područnoj školi Švica uistinu odnio šalu te da uvjeti u kojima se već godinama obrazuju generacije učenika, ne samo da nisu na razini 21., već ni 19. stoljeća. U to smo se i sami uvjerili. Roditelji tamošnjih učenika revoltirani su i upozorili su nas sa stanjem škole, ali i inercijom instanci nadležnih za rješavanje tog gorućeg problema. Potaknuti pričama da se nastava u područnoj školi Švica već dulje vrijeme odvija u uvjetima nedostojim jedne jedinice lokalne samouprave, prvenstveno županije (koja je ujedno osnivač i »vlasnik« škole op.a.), pokušali smo saznati nešto više na licu mjesta.

Vijećnica gradskog vijeća Otočca Ivana Prpić potaknula na sjednici gradskog vijeća pitanje vezano za školsko igralište učenika tamošnje škole, koje više sliči na „poligon smrti“ nego li na igralište gdje bi djeca mogla učiti i pokazivati svoje vještine i spretnosti. Gromade kamenja, izrovani kanali, korov, legla zmija otrovnica, samo je dio onoga što s čim tamošnji učenici žive. O igralištu koje uslijed kiše postaje kaljuža i blatom natopljena površina bolje je i ne pisati, stoga se logičnim postavlja pitanje da li su učenici te škole podcijenjeni ili i ovaj slučaj postaje, htjeli mi to ili ne, politički problem.

„Odmah da bude jasno, ovaj problem nema veze sa nikakvom politikom ili stranačkim opredjeljenjima. Ovaj problem je vezan za sve nas i moramo ga zajednički riješiti. Švicu mnogi zaboravljaju, no mi koji živimo u njoj ne zaboravljamo da je ona 60-tih godina prošlog stoljeća doživjela eko genocid oduzimanjem rijeke Gacke, isušivanjem donjeg Švičkog jezera kao i uništavanje Švičkih slapova poznatih po svojoj ljepoti. Švica je doživjela i egzekuciju, uništena je hidroelektrana koja je bila treća u SHS. Eko genocid je bio kazna Švici i opomena da nikad više ne padne im na pamet da dišu hrvatski i misle tako. Sve kasnije pretvorilo se u životarenje“ – priča nam Ivana Prpić.

Dodaje da je rijeka Gacka bila Švici život, no preusmjerena je drugim pravcem, selo se pomalo gasilo, mladi se iseljavali širom svijeta. Trebali smo nestati sa lica zemlje, ali hvala Bogu preživjeli smo i ne damo se. Ostale su ruševine hidrocentrale, sjećanja i nevjerovatna želja i volja da se Gacka vrati u Švicu. Ranih 90 – tih Švica je dala dragovoljce Domovinskog rata, mlade dečke koji su prvi otišli u MUP. Tada nisu špekulirali kad će, kud će i što će. U srpnju 1991. godine u Švici nije bilo sposobnog muškarca a da nije bio na braniku Domovine. Iz Švice je jedini na području Otočca 100 postotni invalid Domovinskog rata Željko Cvitković, za nas švičane ne samo da je heroj Domovinskog rata, već naš švički ponos i svetinja kao i njegova obitelj. Ne zaboravimo dva poginula heroja Domovinskog rata Dražena Rubčića i Ivicu Žunića koji su zaboravljeni od institucija, ali nisu od nas, Udruge „Švički slap“, koji smo vlastitim snagama, radom i novcem izgradili spomen obilježje, kazala je Ivana Prpić.

I dok se u brojnim hrvatskim sredinama stvaraju kvalitetni preduvjeti i podižu standardi kvalitetnog obrazovanja, u Švici kao da je vrijeme stalo. Neujednačen razvoj škola ovdje je najvidljiviji, jer dok neke sredine imaju supermoderne škole, u PŠ Švica nastava se izvodi u zgradi sagrađenoj u 19. stoljeću, o zastarjelosti informatičke opreme da se i ne govori. Dok u neke škole stižu tableti i elektronički dnevnici u PŠ Švica informatička je oprema zastarjela i podsjeća na neka davna vremena.

Da bi slika školstva u Švici bila joj tužnija najbolje svjedoči školsko igralište koje podsjeća na vremena kad su u školu išle naše bake i djedovi, pa i pradjedovi.

„Prije 30 godina imali smo školsko igralište nabijeno zemljom, sa stativama, jednom loptom i jarugama, bili smo sretni ali je to bilo naše i tom vremenu primjereno. Ali, dogodilo se da su na to igralište ne tako davno stigli bageri, po naredbi pitaj Boga koga, kopali, rovali, napravili rovove i ostavili sve to razrovano što i danas predstavlja opasnost za djecu ali i odrasle. Bila sam učenica četvrtog razreda i sve mi je i danas u živom sjećanju. Obećavali su nam izgradnju novog igrališta koja smo nerijetko gledali na ondašnjim crno bijelim televizorima. No, od toga ništa do dana današnjeg. Djeca hrvatskih branitelja, nekima i unučad i danas gacaju po blatu ispred škole, igrališta nema, tjelesni imaju u razredu od nekih 40m2. Pa pobogu kud idemo, što se to želi sa nama napraviti ? Ako se zatvori škola u Švici ugasit će se i Švica. Djece nema previše ali i broj od 31 učenika nije zanemariv, i ti učenici imaju pravo na dostojanstvo i kakav takav učenički standard. Mi kao roditelji koji živimo u Švici nismo toliki bogatuni da grcamo u novcima, tako da neka zla modernih vremena još hvala Bogu nisu zakucala na ovdašnja vrata. Istupam kao vijećnica Grada Otočca, kao predsjednica Udruge Švički slap, kao majka, istupam u ime svih onih koji me zovu, koji mole da pokrenem nešto što bi ujedinilo švičane u borbi za osnovna prava, u borbi za povratak onoga što su nam kroz desetljeća oduzimali. Ja ne prozivam niti Grad niti Županiju za ono što je bilo i što je prošlo, prozivam ih da se ujedine i da svi zajedno pokušamo nešto napraviti za bolju budućnost naše djece, koja su to zasigurno zaslužila. Pozivam sve na zajedništvo, na poduzimanje mjera koje bi stvorile preduvjete da se u Švici napokon izgradi školsko igralište, da naša djeca imaju ista prava i mogućnosti kao i djeca diljem Lijepe naše. Vjerujte mi, igralištem započinje odrastanje, neka nova vremena, a ako im to ne pružimo, ako mi ne omogućimo da igraju nogomet, košarku, neće biti čudno što će neki od nas strahovati, bojeći se da neki od njih ne završe u nekoj od napuštenih i oronulih soba hidrocentrale ili u obližnjoj daščari sa bocom jeftinog pića, kazala nam Ivana Prpić.

Dražen Prša

 

Podijeli novost na društvenim mrežama!
Novalja.coom