U Hrvatskoj katoličkoj misiji u Ljubljani u franjevačkoj crkvi Marijina Uznesenja na Tromostovju održana je u nedjelju 11. siječnja proslava 27. božićnih dana hrvatskih katolika Ljubljane i Slovenije. Misno slavlje predvodio je ljubljanski nadbiskup i metropolit mons. Stanislav Zore, dok je propovijedao gospićko-senjski biskup mons. dr. Mile Bogović.
Između brojnih svećenika koncelebrirali su voditelj HKM u Ljubljani fra Marko Prpa, provincijal franjevačke provincije Presvetog otkupitelja fra Joško Kodžoman i ravnatelj dušobrižništva za Hrvatske u inozemstvu dr. Tomislav Markić. Liturgijskom glazbom misu je animirao Mješoviti zbor Instituta za crkvenu glazbu „Alba Vidaković" iz Zagreba pod ravnanjem dirigenta prof. Danijele Župančić.
Biskup Bogović u svojoj je homiliji poručio:
„1. Pozdravljam ljubljanskog nadbiskupa i metropolita mons. Stanislava Zoreta. On je i prošle godine na ovaj dan bio s vama, draga braćo, ali tada kao provincijal, a sada kao nadbiskup. Prenosim mu pozdrave predsjednika HBK mons- Želimira Puljića. Sinoć sam bio u Zadru na proslavi njegovog srebrnog biskupskog jubileja. On pozdravlja i sve ovdje nazočne.
Pozdravljam i u ime Crkve u Hrvata zahvaljujem fra Marku Prpi što već dugi niz godina skrbi za ovu zajednicu. Pozdravljam i vas, draga braćo Hrvati, i svima želim blagoslovljenu novu 2015. godinu. Želim da i ovaj moj posjet bude novi doprinos vašoj vjernosti svojim hrvatskim kršćanskim korijenima, ali i vašoj uključenosti u život Crkve u Sloveniji.
Obišao sam gotovo sve organizirane hrvatske zajednice u svijetu. Svuda sam govorio da budu zahvalni narodu i Crkvi koja ih je primila, ali također da budu svjesni da nisu došli bez dara, da su svojim vjerom i djelom pridonijeli napretku zemlje u koju su došli. To ponavljam i danas i ovdje.
2. Već sama blizina Hrvata i Slovenaca pretpostavlja snažan međusobnim utjecaj jednih na druge. Uz to smo stoljećima bili u istim državnim okvirima, a i sada se na neki način također nalazimo. Ne treba dugo tražiti Slovence koji su mnogo učinili za Hrvate, i Hrvate koji su mnogo učinili za Slovence. Spomenut ću samo dvojicu. Crkva u Hrvata neće zaboraviti djela Slovenca Antona Mahniča, krčkog biskupa, koji je organizator i vođa Hrvatskog katoličkog pokreta u prva dva desetljeća 20. stoljeća. Krčka biskupija pokrenula je i postupak za njegovu kanonizaciju.
Slovenska Crkva zacijelo ne zaboravlja pomoći koju joj je pružio zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac u Drugom svjetskom ratu kad je prihvatio prognane svećenike. On je već blaženik. To su prave veze kada nas sveti ljudi povezuju. Mnogi su slovenski svećenički kandidati gimnaziju završili u Pazinskom sjemeništu. Među tima je i donedavni koparski biskup Metoda, kao i profesor Rafko Valećič, kojega ovdje pozdravljam.
3. Ne mogu a da ne spomen i nešto iz osobnih uspomena.
Moja rodna župa je Slunj. Jedan od prognanih svećenika, Matija Medvešek iz Sevnice, jedan od prognanih svećenika, došao je 1943. za župnika u Slunju i ostao ondje tri godine. Naslijedio ga je drugi Slovenac, trapist rodom iz Domžala, Stanko Kanizij Kompare, koji je s braćom redovnicima protjeran iz Rajheburga, a poslije i iz Marije Zvijezde. U Slunju je ostao sve do 1970. Po njemu sam ja shvatio što je svećenik i zaželio sam i ja biti Stanko.
Kad sam već kod osobnih veza, mogu reći da sam ovdje u Ljubljani, na Poljanskoj cesti služio vojsku. Dobro se sjećam kako sam se prikradao nedjeljom u katedralu. Prolazeći ispod onog pothodnika pogledao sam dobro jesam li na oku nekom oficiru.
4. Mnogo toga, braćo i sestre, povezuje Hrvate i Slovence, ali ono čime se jedni i drugi ponajviše trebaju dičiti jest krštenje. Po krštenju smo svi djeca istoga Oca i međusobno braća. Može li biti čvršća veza? Svaki čovjek zavrijedi bratski odnos jer je stvorenje i dijete Božje. Tu osobinu, to dostojanstvo nema mu pravo nitko oduzeti. Kad god i gdjegod se to događa, nastaje i razaranje čovjeka. Danas slavimo krštenje Isusovo, ali ujedno slavimo i svoje krštenje.
Po krštenju som dobili istoga učitelja, koji ima najbolje kvalifikacije za tu službu. Nije dobio neki pisani dokument u ruke. Dobiva svjedočanstva ljudska i božanska. Ivan kaže da je to onaj pravi učitelj da je već od njega jer mu on nije dostojan ni obuću odriješiti na nogama. Kud li jačeg svjedočanstva „najvećeg rođenog od žene", kako će Isus reći za Ivana.
No, Isus dobiva i svjedočanstvo s neba: „Ti si je sin moj, ljubljeni, u tebi mi sva milina!" Još će se jednom ponoviti slično svjedočanstvo. To će biti u času preobraženja Isusova kada će nebeski Otac još dodati: „Slušajte ga!"
Što nas naš Učitelj uči?
Danas ima tisuće predmeta koji se predaju. Isus poučava ljude u glavnom predmetu: Odnos prema Bogu i čovjeku. Ispravan odnos između različitih preduvjet je života i sreće. Glavno pravilo jest: Ljubi Boga nada sve a bližnjega svoga kao samoga sebe. To je ona doktrina koju je donio iz Presvetog Trojstva gdje se tri različite božanske osobe tako međusobno daruju, bez pridržaja, da postoji samo jedan Bog. Gdje nema darivanja, nema ni života. Kada bi prestalo to darivanje u Bogu, ne bi bilo ni svijeta ni Boga. Zato treba sve krstiti: U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.
Učio je svoje učenike kako prevladati sebičnost, kako oprostiti drugome, kako mu pomoći da raste u dobru. To je njegov učiteljski predmet.
Kad sam ovdje služio vojsku nedaleko od ovoga mjesta bila je jedan trgovina koja se zvala: Daj-dam. Koliko ti meni, toliko ja tebi. što ti meni, to ja tebi. To je logika ovoga svijeta. To je stara ljudska mudrost. Kad sam učio grčki, jedna od prvih rečenica bila je: Sila silu rađa. Možemo nastaviti: mržnja – mržnju, osveta – osvetu, nasilje – nasilje, laž drugu laž, izrugivanje..., prezir... Ne može se brati kruške na glogu.
Zato je iz čisto te svjetovne logike važno da se nigdje ne podrži zlo, da se nigdje ne poistovjetimo sa zlom. S čime se poistovjećuje današnji svijet kada kreće u Pariz. U osudi zločina, tu smo svi složni. No možemo li se poistovjetiti s „glupim i zlonamjernim novinama", kako piše u njihovom podnaslovu, s njihovim ruganjem i prezirom prema svetinjama brojnih ljudi i naroda? Vrijeme je da se Europa, a i svijet zamisle nad tom činjenicom. I doista je mnogo toga glupoga i zlonamjernoga objavljeno u tim novinama. Nije uspješna borba protiv posljedica, ako se i dalje zalijeva zli korijen. Jer sila rađa silu, zlo rađa zlo, prezir rađa prezir. Treba prekinuti tu spiralu.
Crkva navješćuje obrat, svojevrsnu revoluciju, ali nikakvo nasilje. Revoluciju koja proizlazi iz pouke našega Učitelja. Nemam pravo činiti zlo ako me je netko izazvao na to. Nemam pravo mrziti one koji mene mrze, nanositi nepravdu onima koji su nepravedni prema meni. Ne smijem se poistovjećivati sa svijetom nego s onim s kojim se Bog poistovjetio. Ti si sin moj ljubljeni. Stojim iza onoga što govoriš i činiš. To je naša norma.
Zato mi ne smijemo nikada širiti kult puške nego kult križa. To je poruka CHM. To poručuje i kip Ivana Pavla II. pred crkvom.
U Sloveniju idem uvijek s posebnim pijetetom i zbog toga što na ovom tlu ima mnogo masovnih grobišta, jama, jaruga, rovova, koje su nakon Drugog svjetskog rata ispunjene hrvatskim žrtvama. Fra Marko mi je mnogo pričao o brizi slovenske Crkve za te žrtve, a i sam imam prijatelja u Sloveniji koji me o tome izvješćuju. Na čelu sam Komisije za hrvatski martirologij, a član je i fra Marko. Inicijator sam također Crkve hrvatskih mučenika i popisa svih stradalih katolika Hrvata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata. Da vam o tome mnogo ne govorim donio sam časopis Hrvatsku vjernost i kalendar za ovu godinu u kojemu je za svaki mjesec po jedna slika i pismo onih naših mučenika, žrtava komunističkog terora, koji su bili nevini osuđeni ali su s ljubavlju prema Bogu i čovjeku išli u smrt. S takvima se poistovjećivati – to je put.
Kršćanin sebe ne smije shvaćati ni tako usmjeriti svoj rad da bude protiv. Mi smo za, mi se poistovjećujemo s Kristom i njegovom naukom. Tu nema mjesta nezainteresiranosti i nebrige, nego odgovornost za dobro. Gdje dođe dobro, neće biti zla, gdje dođe ljubav, neće biti mržnje. I na ovim izborima treba se voditi tim načelom: gdje je više dobrote koju ću podržati. Jasno je da je veća mogućnost za dobro kod onoga tko gradi svoj životni stav na kršteničkim načelima, nego kod onoga koji to ne prihvaća.
Budimo ponosni na svoju diplomu kršćanina. Ona vrijedi svuda, i za sva vremena, u sadašnjosti i u vječnosti. Neka djelitelj i potpisnik kršteničke diplome bude putokaz za duhovno putovanje kroz narednu godinu, a i kroz naredno vrijeme koje nam stoji na raspolaganju. Neka tvoje životno usmjerenje bude u skladu s a smjerom koji su primio na krštenju: U ime Oca i Sina i Duha Svetoga!
Nakon mise domaćini su uručili poklone, preslike misnice Stjepana Tomaševića nadbiskupu Zoreu, biskupu Bogoviću i provincijalu Kodžomanu, koji je pak pohvalio rad i djelovanje fra Marka koji već desetljećima obavlja uspješno odgovornu dužnost vođenja ove katoličke misije, uz zahvalu slovenskoj franjevačkoj subraći koji im daju sakralni prostor za svoje djelovanje. Uz više stotina Hrvata iz Ljubljane i Slovenije pozornost su izazvali mladi u narodnim nošnjama iz Bosanke Posavine kod Brčkog, dok je nakon mise održan koncert zbora Instituta za crkvenu glazbu Alba Vidaković.
Z.R. / Ordinarijat GSB
PRINT
