OTOČAC – Jučer je bila 15 obljetnica smrti prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Je li ta obljetnica po čemu drugačija? Posebna? Mnogi će reći da svi u obiteljima imamo obljetnice smrti dragih nam članova obitelji. Istina! No, valja biti iskren i priznati da su neki ljudi u svom životu odskakali po svom radu i dosezima od drugih i da ih u kolektivnoj nacionalnoj memoriji valja očuvati. Jedan od takvih ljudi je neizostavno Franjo Tuđman, ma koliko se njih trudilo srozati njegov značaj i prikazati ga u ogavnima konstruktima ideološke netrpeljivosti.
Svaka osoba na ovome Svijetu ima svojih vrlina i svojih mana, kad ne bi bilo mana, ne bi se radilo o Čovjeku, već o Bogu, a ljudi bogovima ne mogu biti, osim u svojim taštinama. Tako je i s Franjom Tuđmanom, imao je on svojih vrlina i svojih mana, samo zato što je bio Čovjek.
A kod odmjeravanja vrijednosti nekog čovjeka postavlja se pitanje koje karakteristike prevladavaju, one dobre, pozitivne (t. zv. vrline) ili one loše, negativne (t. zv. mane). Panično isticanje jednih karakteristika na račun drugih nije pošteno, zlonamjerno je, manjkavo, u konačnici i lažno.
A bili smo svjedoci od Tuđmanove smrti pa sve do suvremenih dana da se na njegov lik nabacivalo najcrnjim blatom, da ga se proglašavalo nacionalistom, čak i šovinistom, nisu mu mogli pripisati da je diktator (poput Tita), pa su mu pridodali da je bio autoritativan. Govorilo se o njegovim promašenim potezima, govorkalo o nekima izmišljenim salvetama, o nekakvim tajnim dogovorima, gotovo pa da su ga proglasili onim koji je radio protiv hrvatskih interesa i na njihovu štetu (reductio ad apsurdum). Ako je tome tako, kako je onda uspio uhvatiti Kairosa za čuperak kose i utemeljiti hrvatsku državu? Jer taj mitski Kairos u našim životima proleti samo jednom, pa tko ga uhvati za čuperak, uhvatio ga je, tko nije, ne će imati prigode više nikada. I da, Karios je kvalitativne naravi za razliku od Kronosa koji gdje je u pitanju kvanitet.
Upravo, evo, ovih dana u javnost će dospjeti neki uradci o Tuđmanu, bombastično se najavljuju da to dosad nije bilo poznato, da je neviđeno, da je senzacionalno. A tko će o njemu govoriti? Vjerojatno oni koji su u njegovo vrijeme bili manji i beznačajniji od miša. Što nisu govorili dok je bio živ? Zašto su tada „mudro“ šutjeli? Što tada nisu bili heroji? Sve su to pitanja koja se mogu mnogima postaviti.
Kako vrijeme prolazi ta ideološka (zapretana boljševička, komunistička, kakva li već) netrpeljivost nepovratno kopni i nestaje. Naravno da je to sasvim logičan proces, o velikanima se nikad nisu donijeli dobri sudovi za njihova života i neposredno nakon njegove smrti. Nije povijesna znanost luda što traži vremenski odmak. A što je taj odmak veći, Tuđman je sve značajniji i veći. Vremenom od trica i kučina ne će ostati ništa, njegovo djelo i veličina tek će dospjeti na povijesnu scenu. Uostalom, tko se više sjeća, i komu je to povijesno relevantno kakvog je karaktera ili temperamenta bio jedan Bismarck, ili jedan Franjo Josip, kakve je mane imao jedan Petar Veliki? Ostala su njihova velika državna djela, takve marginalije odumiru, nestaju, ostaje ono bitno, a to je povijesna veličina i djelo neke osobe.
Već sada Franjo Tuđman je neupitan moderni „otac Domovine“. Više od polovine hrvatske populacije smatra ga danas demokratom, u mnogo manjoj mjeri autokratom. Još pred manje od desetak godina bilo je posve suprotno, dnevno politički nabrijano do bola. To se očituje u odnosu prema njemu poglavito u Zagrebu, dadoše ime nekoj neuređenoj ledini na kojoj šeću pse, a psi čine ono na što ih priroda sili. Sva obećanja oko velebna uređenja, podizanja spomenika su ostale samo puste tlapnje zagrebačkih podrepaša. No, zato je „provincija“ učinila mnogo više, odužila mu se brojnim spomenicima, bistama, reljefima, ulicama i trgovima.
No vrijeme čini svoje. I neka čini, pošteno je. Sline za pljuckanje po Tuđmanu je sve manje, ostalo je samo u glavama „mentalnih komunista“ – kako to reče i napisa Ivan Aralica. I što vrijeme bude prolazilo Tuđman će ostati (izrastati, usprkos učmalima mentalnim kaljužama) Predsjednik, baš poput Georga Washingtona, da ne nabrajamo dalje. A svi kasniji njegovi nasljednici, ma koliko se oni djetinje upinjali, bit će samo jedni u nizu, povijesno spomenuti ili nespomenuti, ma koliko ih to još za života ta spoznaja užasavala.
M. Kranjčević
PRINT
