I onda kažu, okrenimo se budućnosti, dosta o prošlosti. Pa kako kad nas neraščišćena prošlost svakodnevno blokira u promišljanju budućnosti. I kakva bi to bila budućnost koja bi se temeljila na revidiranoj, lažnoj prošlosti? I kakva će to biti budućnost između Hrvatske i Srbije bude li građena u povijesnoj močvari? Do sada je petljanje s izgledom, svrhom i sadržajem muzeja, onih u Hrvatskoj, bila specijalnost aktualnog vodstva Srbije, no ovoga puta i hrvatsko političko vodstvo trebalo bi kopirati diplomatski uhodani način rada srbijanskog predsjednika Vučića i njegova satelita, šefa diplomacije Dačića.
U Beogradu, naime, pokreću akciju vezanu za gradnju muzeja Draže Mihailovića, četničkog vojvode iz Drugog svjetskog rata. I dok se Hrvatska i njezino političko vodstvo godinama ne može izvući iz jednostavnih povijesnih dvojbi te i dalje političku snagu troši na rasprave o pozdravu ZDS, razlikuje li se “za dom” od “za dom spremni”, za to vrijeme u Srbiji planski i dugoročno rješavaju sporne povijesne teme. Pa su tako već 2015. odlukom najvišeg suda rehabilitirali “Čiča Dražu”, kojeg su antifašisti Jugoslavije 1946. pogubili kao ratnog zločinca.
Na tu je odluku srbijansko vodstvo reagiralo izuzetno spretno, glumeći čuđenje i različito mišljenje, pa je satelit Dačić rekao da je to sramota, jer što će misliti Srbi iz partizanskih familija, dok je Vučić nastupio pomirljivo i rekao da mu je dosta prošlosti, treba se okrenuti budućnosti i da su se Srbi dosta dijelili na partizane i četnike. Vučić je ovdje stao na stranu svoje jake izborne baze i dobrog dijela srpskih akademika i povjesničara te vladika SPC-a, koji rado govore o nacionalnom pomirenju partizana i četnika. Pa tako sada učenici u školama uče da su Srbi imali dva antifašistička pokreta, partizanski i četnički.
To da je i službeno rehabilitirano četništvo uzbudilo je tek ostarjele SUBNOR-ovce u Srbiji. U Hrvatskoj, pak, nije bilo uzbuđenja, niti su reagirali profesionalni lovci na fašizam poput hrvatskih SUBNOR-ovaca, IDS-ovaca, niti se javio Milorad Pupovac, koji kod nas inače prvi pali alarm oko pojava revizionizma i naznaka povratka fašizma, no to se očito ne odnosi i na onaj prekogranični, pa bio on i srpski. Istine radi, valja reći da je oštro reagirala bivša hrvatska ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić i poslala Srbiji oštro upozorenje. To je sve bilo 2015., a od tada sve hrvatske Vlade prolaze trnovit put u odnosima s Vučićevom Srbijom. Plenkovićeva Vlada, pak, izložena je kulminaciji napada.
Bit će stoga zanimljivo promatrati hoće li i kako hrvatsko vodstvo reagirati na povijesni revizionizam iz Beograda ili će se pozvati na to da nije pristojno miješati se u susjedov posao. Nastavi li Zagreb svoju politiku mlakog reagiranja kad je Srbija u pitanju, to će već biti skandalozno, jer Čiča Draža je dio ne samo srpske, nego i hrvatske, a naročito bošnjačke povijesti. Draža i njegovi četnici, kako god ga sada nazivali u Srbiji, svejedno, odgovorni su za etničko čišćenje i genocid nad desecima tisuća Hrvata i Muslimana. Zanimljivo, ali povijest još nije utvrdila sa sigurnošću koliko su tada četnici pobili Hrvata i Muslimana, ali i Srba antifašista. Procjene se stoga kreću od 40 tisuća do čak 300 tisuća.
Draža Mihailović je, naime, u većem dijelu tog rata provodio politiku koja se najlakše iščitava u njegovim instrukcijama podređenima, citirano: “Čišćenje državne teritorije od svih narodnih manjina i nacionalnih elemenata... Stvoriti neposrednu zajedničku granicu između Srbije i Crne Gore, kao i između Srbije i Slovenačke, čišćenjem Sandžaka od muslimanskog življa, a BiH od muslimanskog i katoličkog življa”.
Baš uoči lansiranja vijesti o građenju muzeja Draži, Dačić je u povodu obilježavanja Dana holokausta u Beogradu izjavio da oni rade sve da bi se izvukle pouke iz povijesti, a ne da se relativiziranjem i rehabilitiranjem zločina stvara temelj za njihovo opravdavanje. Spomenuo je, naravno – Jasenovac. No, nije spomenuo beogradske logore, Staro sajmište ili Banjicu, u kojem je kvislinška, Nedićeva vlast pobila 90 posto predratnih Židova Srbije. Nirnberške rasne zakone Nedić je proglasio u Srbiji 19. travnja 1941., mjesec dana prije NDH.
Tim se dijelom nacionalne prošlosti Dačić i Vučić, dakle, nemaju pravo ponositi, a kamoli Hrvatima popovati o logorima. Uzgred, šokira nebriga Dačića i Vučića zbog sramotno zapuštenog logora smrti Sajmište, gdje u ruševnim paviljonima logoraša živi beogradska sirotinja, a zemljište gdje je stradalo 20.000 ljudi služi za roštiljanje!? Ako Beograd misli graditi budućnost na revidiranju svoje, ali i naše prošlosti, ovo ili neko buduće hrvatsko političko vodstvo mora im poručiti da, dok se i Hrvatsku pita, u EU s time neće ući.
Večernji.hr
PRINT
