O nama   
Kontakt   
Oglašavanje   
Impresum   
Uvjeti korištenja   
Pošaljite nam vijest!
GlasLike.hr
Lika nekretnine
povratak

Sudska presuda - rasadnik bećaraca

1/1
Sudska presuda - rasadnik bećaraca
Sudska presuda - rasadnik bećaraca
Objavljeno: 02-12-2018

OTOČAC – Još uvijek se nacija zabavlja bećarcem, odnosno presudom Suda za prekršaje pjevaču Čolakoviću iz Valpova. Kada čovjek virene u medije, može se steći utisak kako je većina žiteljstva protiv bećarca, odnosno za zaštitu policajke koja je pokrenula nešto, što će u konačnici biti dobro, jer će se stvari morati staviti na svoje mjesto. Jedan portal (a možda ih je i više) je krenuo s t. zv. anketama, u kojima je pitao čitateljstvo podržavaju li presudu ili ne. I kako je žiteljstvo reagiralo? Tri četvrtine njih (75 posto) je reklo da presuda nije dobra, dakle da nije trebalo kazniti pjevača Čolakovića, premda se po uređivačkoj koncepciji tog portala očekivalo da će biti posve obrnuto. Tako se izjašnjava vox populi, ali tko njega što pita? Nitko ništa, represivni aparat se očito zabavlja i tjera svoje: začepiti usta, zabraniti, ustrašiti i sve tako redom. A sve pod egidom - ljudskih prava i sloboda.

I dogodilo se ono što su mnogi predmnijevali, da je stvar zašiljena bez potrebe, da je isforsirana, da je sve krenulo iz nečije taštine, sve da bi se pokazalo da država (čitaj: sila) može činiti što hoće. Pa i zabraniti pjevanje određenih bećaraca. To je sve lijepo pretočeno u nekakva ljudska prava, čak je podignuto na višu razinu da je čin seksistički (a to je neprihvatljivo sve do neba, zar ne?), pa je baja Čolaković manje kažnjen zbog „uvrede službene osobe“ a više zbog „seksističkog ispada“. Sapienti sat!, (a blenti ni budilica, kazao bi don Anđelko Kaćunko).

A kako sve u ovom svijetu funkcionira po sistemu akcije i reakcije, naravno da je došlo do reakcije. Kako i ne bi, dušu dalo kada su u pitanju bećarci. Odmah su ispjevani novi, i to ne samo obični dvostihovi, već cijele pjesmice bećaraca s jednom temom. I, kako stvari stoje, ne će to tako brzo stati, ovaj sudski postupak će biti pravo rasadište bećaraca, sud vjerojatno nije ni mislio da će se takvo nešto dogoditi, da zabranom bećarcu čini veliku uslugu, da ga održava, dapače da ga još i više potencira nego bi to po prirodi stvari bilo. Kako je bećarac nematerijalna kulturna baština cijelog Svijeta, hrvatski sudovi su ne htijući to ustvari učinili dobru stvar, pobrinuli su se da ta kulturna baština bude živa i živahnija, da postoji i opstoji. Dakle stvar se može okrenuti naopako, ne treba tražiti loše stvari u presudi, ne treba zamjerati ruži što ima trn, već se diviti trnu što je dao prekrasnu ružu, odnosno potražiti dobre stvari u presudi. Tomu bi moralo biti tako jer narodni duh je neuništiv, inače – jao si ga narodu!

Represivni aparat uvijek mora imati na umu da pjesme nisu mogli zabraniti ni mnogo represiviniji režimi, da su se one pjevale, da se zbog njih završavalo u kazamatima (čim pjesma nepoćudnija, tim izazovnija), ali opet su pjevane. Oh, koliko je samo ljudi suđeno i zatvarano zbog jedne Vile Velebita, zbog Ustani bane, zbog Oj hrvatska mati, čak i Lijepe naše (premda je bila službena himna i u socijalističkoj Hrvatskoj), ne samo u vrijeme karađorđevske Kraljevine već i Titine Jugoslavije. Koliko je samo pendrečenja zbog takvih pjevanja bilo, a opet se pjevalo. Iz inata, crna rebra, ali se pjeva sve dok ima u čovjeku duše. Nije bez vraga nastala ni poznata pjesma Inati se Slavonijo! Ali stoljetno iskustvo za zabranama pjevanja (dalom bi se toga pronaći i u vrijeme Austro-Ugarske Monarhije) kao da nije bilo dovoljno hrvatskoj državi pa i ona krenula u zabrane pod maskama ljudskih prava i sloboda. Prozirno.

Netko mora dobiti ovaj „rat“, jedna izgubljena bitka ne znači ništa (premda pravno gledano postupak nije gotov, no po stavovima žalbena suda je izvjestan sadržaj pravomoćne presude). A on je zaboravio na nešto, bećarac je proglašen svjetskim kulturnim dobrom, naglašavamo kulturnim! On je zaštićen takav kakav jest, sa svima vrlinama i manama, sa svim odobravanjima i osporavanjima, sa svim dvojnostima, baš takav. Inače ne bi bio zaštićen jer se ni po čemu ne bi izdvajao od bogtepitaj koliko vrsta pjevanja na ovom Svijetu. Pa kakav je onda taj veliki Svijet koji je tako nešto nepoćudno dao zaštititi? O ovom segmentu represivni aparat, čini se, nije ni najmanje razmišljao, a morao bi, jer onda ulazi u bitku s (ne)kulturom, ma kakva ona bila. Evo i nekoliko bećaraca koji su objavljeni na društvenima mrežama, samo kao ilustracija narodnoga genija, ma što god tko o tome mislio i mnio.

Oj Slavonci ajmo zapjevati,
I podršku bećarima dati.
Policajka sad se sudu smije,

Lola plaća, a jebavo nije.
E moj bajo od toliko bluza,
Tebi plava dopala se s guza.
Da si rozu ti sa guza htio,
Ne bi sada ti na sudu bio.
Ova naša država poštena,
Sada staje u obranu žena.
Tuci ženu sudac ništ ne pita.
Zapjevaj joj ode bajo kita.
Jebeš onog kog bećarac vrijeđa,
Pa nek bira il sprijeda il sleđa.
Moram i ja pjesmu sada svršit.
Jer bi moglo na sudu završit.
Jedan dva, op sa sa!

 

Oj sutkinjo.. razmisli još malo,
tebi nije do bećarca stalo.
Treba samo zapjevati cajke,
to ne vrijeđa naše policajke..
Mala moja, bećarac te vrijeđa,

ja ti ne bi prišo ni sa leđa.

 

M. K.

Podijeli novost na društvenim mrežama!