OTOČAC – Opće je poznata stvar da voda gotovo pa da magično privlači djecu. Kako se ona od najranijih dana raduju vodi, to svatko zna. A čim prohodaju neodoljivo hrle prema nekoj lokvici, gacaju, nerijetko i cecnu u lokvicu, skvase svoj zadak. Čim palo poodrastu špricaju se, skaču po lokvicama, koga briga što su mokri, uprljani, ta djeca su to.
I oduvijek su roditelji, bake i djedovi pazili na djecu kod duboke vode. Znaju se ona zanijeti, zna ih voda prevariti, znaju upasti i eto ti velike nevolje. Uzalud upozorenja „pazi, drago“, „nemoj blizu vode“, „past ćeš“, ili milozvučna grlata upozorenja „miči se od vode!“, „ako ti ja dođem!“, i sve tako. Razumljiva je strepnja odraslih, njima se ne kvasi, ponajmanje skače za djetetom u vodu, komu to treba, razumije se.
A djeca k'o djeca, ma ne će ona, pazit će, samo će uz rub vode, sve dok ih ne prevari ili sklisko tlo, ili naizgled debelo raslinje i naslage bilja, a onda „štrok“ i eto ti mokrih nogu, da ne kažemo čega opasnijega, proradi ruka, ne daj ti Bože šiba, eto ti plača, odmah se ide kući, presvući se, preobuti se, „još ćeš i nazepsti“ i sve tako redom. Sve ostalo spada u usmenu narodnu tradiciju, vrijednu proučavanja (n. pr. psovke i kletve, uzrečice, istinite priče što se drugima neka i negdje dogodilo i dr.).
I sve se to ponavlja iz generacije u generaciju, pomaka nema, niti će ga biti jer voda za djecu ima neodoljivu privlačnu moć. Sada bi psiholozi, psihijatri ili stručnjaci tih vrsta odmah kazali da je to praiskonsko sjećanje na ugodu fetusa koji pliva u plodnoj vodi majke. Eto ti obrazloženja! Ako je tomu tako, zašto se tako ne ponašaju i druga mladunčad n. pr. sisavaca, zašto one ne hrle u vodu, zašto ona nemaju to „sjećanje“ na plivanje u uterusu, a trebala bi, mogla bi. Ali to su sve pitanja koja bi nas predaleko odvela.
M. K.
PRINT
