O nama   
Kontakt   
Oglašavanje   
Impresum   
Uvjeti korištenja   
Pošaljite nam vijest!
GlasLike.hr
Lika nekretnine
povratak

Rimskim stazama: otkuda ime Vital? (15)

1/1
Rimskim stazama: otkuda ime Vital? (15)
Rimskim stazama: otkuda ime Vital? (15)
Objavljeno: 20-11-2017

Obično je uz nastanak toponima (oronima – ime uzvisine, hidronima – ime vode, ojkonima – ime naselja) vezana neka priča ili legenda, ponekad bliže ponekad dalje od stvarnog etimološkog postanja. I dok je većina toponima u Gackoj novijega, rekli bismo postturskoga, postanja, a vrlo malo slučajeva ime čuva sjećanje na neko ranije razdoblje, čini se da bi izuzetak mogao biti Vital, Veliki i Mali Vital. Ili ipak ne?

Brdo je to na rubu Špilničkog polja u Prozoru, na kojem je postojala velika dvojna japodska gradina, a nakon osvajanja rimskog imperatora Oktavijana tu će nastati i središnji rimski municipij, u podnožju brda i na njegovim obroncima. Rimljani su to važno mjesto zvali Arupium. Dakako, to su znanstvenopovijesne činjenice.

Narodna predaja nema toga „sjećanja“ jer stanovništvo mahom o najdavnijemu življenju na ovim prostorima zna malo tek iz druge ruke, iz vlastita zaključivanja, a materijalne ostatke iz toga vremena prije Turaka naziva „grčkim“. Nema izravnoga prenošenja tradicije jer je prekinuto masovnim iseljavanjem pred Osmanlijama. Najstarija predaja o nekim ranijim, davnim vremenima uglavnom je svedena na jednu rečenicu bez ikakvih dodatnih pojašnjenja npr. „Prije je na Špilniku bilo more!“ (kad prije, ne zna se, osim da je bilo jako davno) ili „Ljudi iz Prozora davno su bili iselili radi jakoga vetra, a onda se puno kašnje opet naselili!“ (koji „ljudi“ i kada, naravno, nitko ne zna, ali ova predaja spada u grupu dinarskih legenda o „Grcima“ koji su jednom davno napustili ove krajeve zbog visokoga snijega usred ljeta, jakog vjetra ili drugih vremenskih nepogoda). Tako ovdašnji ljudi tek od učenih glava doznaju da se rimski grad pod Vitlom nekoć zvao Arupium, a sami su jedino znali da se to brdo oduvijek zove Vital, isto kao i ostatci grada na njemu i pod njim.

Pa otkuda to?

Kad smo se u Prozoru raspitivali otkud brdu Vital to ime, čvrstog i nedvosmislenog odgovora nije bilo. Tko nam je i znao štogod o tome reći, uglavnom je smatrao da je ime brda došlo po nekom caru koji se zvao Vital ili možda Vitalije. A kako i zašto, ne zna se. Svakako neobična predaja i gotovo da nema šanse da je iz najstarijih vremena, mora biti novijega postanja. No, kako?

Ako se zaviri u povijesne enciklopedije u potrazi za rimskim carom Vitalom, takvoga nema, nema ni Vitalija, ali postojao je car Vitelije. On je vladao kratko, svega nekoliko dana u travnju 69. godine poslije Krista, u razdoblju zvanom „Godina četiri cara“. Nikakve veze s Ilirikom nije imao, kamoli s Arupijem, niti ima razloga da bi ga u ovome rimskom municipiju posebno uvažavali. Dakle, nije taj.

Teško da je postojao i neki upravnik Arupija koji se zvao Vitalije i koji je upamćen, nema šanse.

Međutim, velika je vjerojatnost da se u jednom trenutku među stanovništvom pojavilo pogrešno tumačenje nekog natpisa. Čak možemo navesti i kojega natpisa. Ali prije toga treba objasniti okolnosti njegova nestanka tj. uništenja.

Kao što je poznato, raznošenje odlične kamene građe, žrtvenika, baza spomenika, stupova i arhitrava iz Arupija traje koliko i gradnja na obližnjim prostorima. Sve što se moglo utovariti u kola i upotrijebiti korisno, odvezeno je. O tome smo već puno pisali – kako su pojedini arhitektonski dijelovi ugrađeni u različite objekte u okolnim selima, a neki su čak sačuvani i do danas! Pisali smo i kako su mnogi razbijeni i stučeni u sitan kamen za gradnju cesta što se čini kao najgora varijanta.

Tome treba pridodati još jednu pošast koja je harala od davnih vremena. Može se čak reći da je ona i ponajviše kumovala posvemašnjoj razgradnji Arupija i svih spomenika iz starine. To je vjerovanje jako rašireno i prihvaćeno u narodu, vjerovanje o blagu koje se krije unutar zaobljenoga kamenja, kipova, ara i sl. Zbog toga su seljaci, čim bi našli kakav neobičan kamen na svojoj zemlji, posebno ako ima neka urezane slova, razbijali ga, ne bi li se domogli blaga skrivenoga u unutrašnjosti.

Dakako da nijedan takav slučaj nije urodio plodom, nigdje nije bilo blaga, ali se razbijanje svejedno nastavljalo (pošast poput neke starinske inačice kladionice). Ponekad su arheolozi čak mogli razbijeni žrtvenik ponovno kako-tako slijepiti, no većinom je ono što je razbijeno odmah bilo i upotrijebljeno kao građevinski materijal.

Čuli smo i priču da je na njivama u Prozoru još i tijekom 20. stoljeća iz zemlje vađeno obrađeno oblo i plosnato kamenje koje je bilo posebno zgodno za opterećenje brane prilikom brananja, ali je sve i jedan takav kamen razbijen upravo zbog vjerovanja da je u njemu 'nešto', nekakvo blago.

Jednu takvu priču kako se uništavala baština Arupija (i nije bilo nikoga tko bi to mogao zaustaviti) zapisao je i Josip Brunšmid u svojim arheološkim bilješkama na putovanju Dalmacijom, i to priču koja ima veze s imenom Vitla. Kad je krajem 19. stoljeća obilazio i Gacku, svjedoči kako je nekoliko godina prije njegova dolaska na Vitlu bila iskopana jedna velika nadgrobna ploča, ali su je ljudi rastukli u tučenac za posipavanje glavne ceste. „Veoma je žalosno, da se nije našlo inteligentnih ljudi, da ovakovo barbarsko postupanje zapriječe“, piše Brunšmid.

O tome mu je dojavio tadašnji muzejski povjerenik Jerko Pavelić, u to vrijeme ravnajući učitelj u školi u Lešću (kasnije - od 1888. g. - i narodni zastupnik u visokom saboru kraljevinah Hrvatske, Slavonije i Dalmacije), te mu poslao prijepis natpisa s toga nadgrobnoga spomenika. Prijepis je pak Pavelić dobio od tadašnjeg učitelja u Prozoru Mate Žagrovića, koji nije mogao spriječiti uništenje kamena, ali je bar prepisao što je na njemu bilo urezano. U prvom retku bila su urezana velika slova D M, a u drugom retku jasno je pisalo V I T E L L ! Slovo iza toga bilo je nejasno, Brunšmid pretpostavlja da je vjerojatno pisalo I, iza toga vidljivo je bilo A, potom opet nečitki dio i vidljivi M M I… Ispod se nizalo još 7 redaka, no iz čitkih slova više nijednu riječ prosječan čitatelj ne bi mogao sklopiti.

Natpis V I T E L L vjerojatno je najsuvislija riječ koju su mještani imali prilike pročitati uopće na rimskim spomenicima – kud su natpisi uglavnom izlizani i slabo čitljivi, tud se sastoje od niza kratica koje može odgonetnuti samo stručnjak. Eto, čak ni „činjenica“ da je sadržavao ime „cara“ po kojem je grad nazvan nije ovom kamenu omogućila opstanak.

Sasvim je sigurno da je ovaj nadgrobni spomenik na Vitlu u nekom periodu bio zasut zemljom koja klizi s padina (pa ga je trebalo otkopati), a da su prije toga stanovnici znali za nj i za „Vitella“ ili "Vitala" (kako su možda pročitali)! Vrlo je vjerojatno da su mogli pretpostaviti kako je riječ o imenu neke važne osobe koja je nekoć živjela u prastarom gradu pa su ga tako i nazivali, a ime se s grada prenijelo i na samo brdo. I bilo je to davno jer je ime brda Vital upisano i na vojnoj austrougarskoj karti iz 18. stoljeća.

Ipak, nije riječ ni o caru, ni o upravitelju, štoviše, čak ni o muškarcu. Evo što je stvarno pisalo na uništenoj nadgrobnoj ploči prema Patschovu čitanju (op. malo prilagođenom radi bolje razumljivosti):

Dis Manibus

Vitelliae Ammiae

Annorum L …… (itd.)

Prijevod: Dobrim dušama pokojnika, Viteliji Amiji, pedesetogodišnjakinji, i P. Aeliju Publiju sinu Prisku, od godine 4, Kvinto Oktavije Kvintilijan komendator, majci premiloj i … (donji dio spomenika ili je nedostajao ili je bio sasvim nečitak natpis).

Razvidno je da je riječ o spomeniku koji je komendator (niži vojnički čin, bilježnik) Kvinto Kvintilijan podigao svojoj premiloj majci Viteliji i sinu Prisku.

Eto, možda je Vital dobio ime po Rimljanki Viteliji, voljenoj majci, a možda i nije.

Ipak je, držimo, ta mogućnost vjerojatnija od svih drugih teorija, od toga da ime dolazi od rimskoga cara, da dolazi od latinske riječi vita (život) zbog života koji je tu bujao na zemlji i vodi ili od riječi 'vitlo' zbog stožastog oblika brda i spiralnih terasa na njemu. 

 

M.K.G.

Podijeli novost na društvenim mrežama!
Novalja.coom