Prije 11 godina ispripovijedala mi je Ivana Bunjevčević iz Prozora, tada 15-godišnja djevojčica, zanimljivu priču o jednom izvoru u Gornjem Prozoru koji se zove Vrilce, a iz njega voda otječe kao mali pritok u rijeku Gacku. Kazala je kako je čula pripovijedanja da je to izvor rimske božice Dijane, štoviše, da ih u Prozoru ima nekoliko, ali ona ne bi znala koji su to nego bi možda netko drugi iz sela znao više.
Kad sam kasnije razgovarala s nekoliko Prozorana, neki su potvrdili da su čuli kako je na izvoru bunar podignut i kamenom popločano okolo bunara u rimsko doba, a neki nisu znali za tu predaju. Jedni su rekli da je to Dasovićevo vrilce, a drugi da je to Bunjevčevićevo vrilce (tajna je u tome da je izvor vode i 'nogostup' do njega na Bunjevčevićevoj zemlji, a od Dasovićevih kuća s gornje ceste da je nekad vodio širi kolski put do Vrilca).
Vrilce je dobro održavani bunar okrugloga grla od jednog komada kamena podignut na samom izvoru, a vrijednost toga izvora je u tome što nikada ne presušuje, ni za najvećih suša. Polja Gacke prepuna su periodičnih izvora i potoka, u kojima vode ima samo za dugotrajnih kiša. U Vrilcu baš uvijek ima vode, pitke, čiste, hladne izvorske vode, prema tome je jako važno mjesto, pogotovo je to bio u vremenima dok nije bilo sustava vodovoda.
Pamti se kako su žene stavljale na glavu svitak, na svitak kablicu i nekoliko puta zaredom donosile u kablici vodu s Vrilca kući. Pamti se i da su, osim u Gacki, žene prale rublje i vunu i u ovom potoku, dakako, nizvodno od samoga izvora.
Dragocjenu pomoć u vođenju do Vrilca i općenito saznanjima pružila nam je Jelena Benčić.
Dok smo fotografirali Vrilce, sreli smo mještanina Matu Bunjevčevića i on nam je prepričao kako su prije više godina bunar malo popravili jer se kameno opločenje ruiniralo. Prisjetio se i čišćenja bunara, kad se prethodno vodu iz njega izvuklo pumpom. Dubina mu je čovjeku do ramena i ima betonsko dno. Tijekom čišćenja voda je cijelo vrijeme pritjecala, ipak ne dovoljno brzo da je pumpa ne izbaci van. Smatra da bi bunar trebalo obnoviti. No, ako je riječ o rimskome bunaru, ipak bi trebalo konzultirati konzervatorski odjel.
Je li to doista rimski bunar? Je li moguće da je to izvor rimske božice Dijane, mjesto posvećeno Dijaninu kultu? Pokušajmo vidjeti bi li to ikako bilo moguće potkrijepiti.
S obzirom da je na prostoru Prozora i Čovića u rimsko doba prije 2 tisuće godina bio veliki rimski grad Arupij, ne bi bilo baš skroz nevjerojatno da je uz glavni kult vrhovnog rimskoga boga Jupitera i periferni (ali u Arupiju jako snažan) kult Mitre opstojalo još kultova, jedan ili više, a onda među njima i Dijanin kult. Tim više što je Dijana bila zaštitnica nižih rimskih slojeva, posebno robova, a upravo oslobođeni robovi čine, po svemu sudeći, većinski dio stanovnika Arupija. Neki povijesni izvori navode da je svećenik Dijanina kulta mogao biti samo odbjegli rob koji bi morao u borbi ubiti svoga prethodnika.
Ono što bi tu bilo vrlo neobično jest mogućnost da se očuvala neprekinuta usmena predaja od rimskoga doba i sjećanje na neku Dijanu! U pravilu se povijest našega područja oštro odvaja crtom na predosmanlijsko (predtursko) i postosmanlijsko vrijeme, a sve ono što je bilo prije Turaka je uglavnom izgubljeno i zaboravljeno zbog prekinutoga kontinuiteta uslijed prestrašnih stradanja i progona stanovništva.
S obzirom na postojanje protuturskih utvrda Prozor, Otočac i Dabar i vojnih posada u njima, sastavljenih od domaćih ljudi, teoretski je ipak moguće da je došlo do neke vrste prijenosa usmene predaje. I doista jest, no ona je prilično iskrivljena, stvorena kod pridošlih stanovnika npr. sačuvana je predaja o lokacijama gdje su 'grčka groblja', a to najčešće budu japodske nekropole. Usput rečeno, na području Gacke postoje i neke lokacije koje narod zove 'tursko groblje', a iako one nikada nisu arheološki istraživane, najvjerojatnije je riječ o hrvatskim grobovima iz turskog ili doturskog vremena.
Dijana je kao božica iz rimske mitologije pandan Artemidi, boginji iz grčke mitologije. No, ono što je nama ovdje značajnije jest to da je Dijana rimska varijanta japodske božice izvora, voda i šuma - Thane. Reljef japodske božice Thane u kamenu nađen je iznad jednog izvora u Jastrebarskom. Vrlo je slična Artemidi, pa onda i Dijani. Čini se logično da je u vrijeme romanizacije Japoda došlo do prijenosa vjerovanja u Thanu u jako sličan rimski Dijanin kult odnosno da su Rimljani Thanu prihvatili kao Dijanu. S Thanom su povezani ilirski Vidas, bog šume i prirode (ili bog liječništva, glagol vidati – liječiti) i glavni japodski bog Bindus, bog voda i izvora.
Obično se navodi da je Dijanin kult preživio propast Zapadnoga Rimskoga Carstva. Isprepleten s japodskom Thanom, možda je ishodište do danas održanih legendi o vilama u našim krajevima, prelijepim djevojkama dugih kosa koje se okupljaju na izvorima (skoro svako vrilo u Gackoj ima takvu legendu da se na njemu okupljaju, umivaju i kolo uokolo izvora plešu vile do rane zore) ili na šumskim proplancima. Slovenski polihistor Janez Vajkard Valvasor (poznat po litografiji Otočca na vodi iz 17. st. kao male Venecije) u svojim zapisima objavljenima 1689. isto navodi da narod u Gackoj vjeruje u nimfe, odnosno vodene vile.
Na Marjanu iznad Splita podignut je hram božici Dijani. Označen je na Tabuli Peutingeriani i već to je dovoljna potvrda njegova postojanja. U nekim je povijesnim zapisima navođeno da je prema predaji i crkva sv. Križa u Prozoru sagrađena na hramu božice Dijane!
Međutim, kad je rađena drenaža oko crkve, arheologinja Tanja Kolak je provela zaštitno istraživanje i utvrdila da nema traga nikakvomu ranijem zdanju na tom mjestu. Malo uzvišenje na kojem je crkva podignuta, umjetno je podignuti humak od zemlje s okolnoga područja pa u njemu ima dosta ispremiješanih komadića japodske keramike.
No, ako se želimo pošto-poto držati teze da narodna predaja i legenda nastaje iz nečega, a ne ničega, onda možemo zaključiti da je možda crkva dijelom izgrađena kamenjem, donesenim iz ruševina nekoga obližnjega hrama kojega je narod u nekom trenutku poistovjetio s Dijanom.
Vratimo se djevojčici Ivani s početka teksta. Naglasila je da je čula priče o nekoliko Dijaninih izvora u Prozoru. Raspitali smo se malo i nismo naišli na sugovornika koji nešto zna o tome. Zbog toga ćemo ovoj priči izmaštati dodatak pridodajući na ovu listu još dva postojeća vrilca u Prozoru za koja stopostotno znamo da nikada ne presušuju.
Jedno takvo vrilce je Živulja, smještena u krilu kamena gromade pod vrhom Vitla. Takvu vrstu izvora žive vode na vrhu brda zovemo arteškim bunarom. S obzirom da znamo da je na brdu Vital bila velika i središnja japodska gradina taj je izvor unutar najgornjega gradskog bedema morao imati povlašteno mjesto u svakodnevnom životu Japoda. Živulja je danas naizgled omanja lokva u usjeku kamena živca, no to je živa voda koja se nikada ne povlači iz toga malog jezerca, a u kišna vremena visokih vodostaja, višak vode se iz Živulje prelijeva preko kamena i teče južnom padinom do podnožja gubeći se u tlu.
Obično narodna predaja izvorsku vodu na vrhu brda smatra ljekovitom, i to za bolesti očiju, tako je u Dabru s vodom iz izvora Čatrnja pod frankopanskim gradom Sokolićem, tako je s vodom iz sličnih izvora po Istri. Pitali smo opet ima li kakva slična priča o Živulji, kazali su nam upitani Prozorani da nema.
Drugo takvo vrilce koje nikada ne presušuje danas se zove Bobinčeva šterna, a nalazi se pod Vitlom. Evo priče koju smo čuli o tom mjestu. Prije 70 i nešto godina jedna je žena u selu imala jako težak i dug porod. Išlo se po doktora u Otočac i kad je napokon dječačić rođen, nije davao znakove života. Ljudi su pomislili da je dijete mrtvo, a doktor je rekao neka ga odnesu do vrilca i potope u vodu. Tako je i bilo. Uronili su dijete jednom, pa drugi put i dječačić se počeo micati. Još jednom, rekao je doktor. Dijete je progledalo i zaplakalo. Bilo je to po mišljenju ljudi pravo čudo. Želeći očuvati taj izvor života, uskoro su na vrilcu podigli bunar. U bunaru uvijek ima vode, a u kišno vrijeme voda se prelijeva iz njega i teče poljem do obližnjega Jandeka.
Manja Kostelac-Gomerčić
PRINT
