Kako je rimski grad – municipij Arupij izgledao prije 150 godina, otkrit će nam zapis glasovitog ilirca i hrvatskog domorodca Ivana Kukuljevića Sakcinskog (Varaždin, 1816.-Puhakovec, 1889.), jednog od idejnih vođa hrvatskoga narodnog preporoda, hrvatskog povjesničara, utemeljitelja hrvatske moderne historiografije, osnivača arheološke znanosti u Hrvatskoj i začetnika arheološkog muzeja, književnika (autora prve drame novije hrvatske književnosti Juran i Sofija), koji je godine 1873. opisao putovanje do Rima u djelu „Putne uspomene iz Hrvatske, Dalmacije, Arbanije, Krfa i Italije“.
U tom djelu opisuje i Gacku, Otočac i rimski grad kod Prozora koji on zove Vitalj (a to je zapravo Arupij) jer ga narod tako zove. Danas ime Vital (izgubilo se završno lj) nosi brdo u Prozoru, točnije, to su Veliki i Mali Vital. Zaboravljeno je da se taj naziv protezao na cijelo široko područje Špilnika gdje su bile razasute rimske ruševine.
U nastavku ćemo prepričati Kukuljevićev putopisni zapis o gradu Vitalj.
Kad je Kukuljević preko Plitvičkih jezera, Vrhovina i Zalužnice došao u „polje gadsko“ (tako ga on zove), i pukao mu pogled na Gacko polje, piše kako su se pod brdima bijelila pitoma sela Sinac, Lešće, Bovići (pogrešno piše Čoviće) i Prozor. Iznad Prozora „dizala se ponosito gradina prozorska“, a na drugom brdu iz zemlje su virile „ruševine katunske “(!). Danas se na šumovitom Katunu ne vidi ništa i malotko zna da su tamo nekakve stare zidine, a tko i zna, uglavnom puta do njih ne zna.
Dolje u podnožju širili su se „na daleko i široko ostanci velikoga njegda rimskoga grada Vitlja ili Vitala“. Dakle, čim je ušao u Gacko polje, odmah je vidio impozantne ruševine rimskoga grada koje su se nadaleko pružale.
Cestom prema Otočcu prošao je najprije kraj „njeke crkvine što kraj druma stoji“ (misli na crkvu sv. Marka koja mu očito nije poznata), a onda i kraj stupova „sa znakovi miljarine, koje izkopaše u Vitlju“ (očito misli na dva kamena stupa koji i danas stoje uz državnu cestu kod Vitla, ali se jedan prelomio i rasuo).
Ovakav opis puta je u najmanju ruku čudan jer sugerira da je cesta od crkve sv. Marka vodila do ovih stupova što nije nikad bilo (ili se varamo?). Ostaci te crkve su uz jednu cestu prema Otočcu, a stupovi uz drugu. Pretpostavit ćemo da je Kukuljević pobrkao redoslijed jer je tim istim područjem i cestama prolazio nekoliko puta u sljedeća dva dana. Ili je u to vrijeme postojao ostatak nečega uz cestu bliže stupovima što je Kukuljević nazvao „crkvina“, a za što danas ne znamo.
Nakon toga Kukuljević stiže u Otočac i daje pregršt zanimljivih podataka o tadašnjem Otočcu koje ćemo ovdje preskočiti (i opisati jednom drugom prilikom). Odsjeo je kod znanca, tadašnjega otočkoga archidjakona i župnika Josipa Mažuranića iz slavne obitelji Mažuranić (braća su mu prvi hrvatski ban i književnik Ivan Mažuranić, književnik Matija Mažuranić i jezikoslovac Antun Mažuranić). Župnik Mažuranić premješten je inače iz Novog Vinodolskog u Otočac radi svoga prerevnog 'političkog' djelovanja.
Tijekom večere razgovor je došao 'na starine' i župnik Mažuranić naširoko pripovijeda Kukuljeviću o mnoštvu starina na području Kosinja, o rimskoj cesti do Jablanca, o 'vitaljskim ruševinama'. Piše Kukuljević: „Jednom riečju, čitava okolica sve do mora posuta je ostanci starih vremena, za koje se u Krajini malo tko brini.“
Sutradan je Kukuljević u pratnji župnika i kapelana Čvrljuge najprije razgledao crkvu Presvetog Trojstva (i tu ima dragocjenih zapisa o glagoljskim natpisima na oltarnim slikama i o grbu otočkog kapetana Andrije Gusića u crkvi), a potom su otišli „na polje gadsko da razvidim ruševine vitaljske“. Svratili su prozorskom župniku Vladkoviću koji im je pokazao nekoliko starih novčića – „u Vitlu iskopanih pjenezah“. Župnik im kaže da je nekad u blizini bio i kamen s natpisom Marcus Livius Lucius C. R. O., ali je sad izgubljen. Zna i za više nađenih žara, no tada samo jedna razlomljena leži na župnikovu dvorištu.
Potom Kukuljević piše da odmah ispod Prozora počinju zidine staroga grada, koji narod naziva Vitalj. Kaže kako nije htio povjerovati bajci ovdašnjih pismenih ljudi da je to bio rimski grad imena Vitellia ili Vitellium. Objašnjava čitatelju kako se iz povijesti zna da car Vitellio nije nikakve naseobine osnovao u ilirskim pokrajinama, a ilirski puci nisu imali razloga slaviti uspomenu na ovoga cara jer su ga upravo ilirske i germanske legije protjerale i ubile. Zaključuje pravilno da su to vjerojatno ili Avendo ili Arupium jer ih stari rimski klasici i zemljovidi smještaju upravo ovdje (na prostor Gacke), poziva se na Peutingerovu tablu.
Eto, tako je Kukuljević prije 150 godina, u vrijeme kada se hrvatska znanost, povijest i arheologija tek zameću i stvaraju, kada se počinju prikupljati i sistematizirati znanja (a upravo on ima velikih zasluga za to), prilično dobro pretpostavljao i zaključivao.
Ostaje i nama danas nejasno zašto su ljudi Arupij nazivali – Vitalj (Vital). To je ime koristio očito isključivo domaći narod u usmenoj predaji, ne znajući za rimski naziv Arupij. Danas se Vital bilježi kao toponim (točnije, samo oronim, a ne ojkonim ) – misli se samo na brdo Veliki i Mali Vital na kojemu je bila dvojna japodska gradina i ispod kojega se protezao rimski Arupij.
A što je sve Kukuljević zatekao u gradu Vitalju – u sljedećem članku!
Manja Kostelac-Gomerčić
Foto: - Ivan Kukuljević Sakcinski
- pogled s istoka i sjevera prema brdu Vital na područje prostiranja rimskog municipija Arupija (Vitlja) - možda bi bilo bolje i točnije na putokazu za ostatke rimskoga mitreja napisati upravo 'Rimski mitrej' umjesto 'Svetište boga Mitre'
PRINT
