Povod sinoćnjoj književnoj večeri u župnoj dvorani u Sincu skorašnja je svetkovina sv. Ilije, sveca kojega štuju žitelji Sinca. Ilinja je i najposjećenije vjersko i narodno okupljanje u Gackoj, jedino proštenje ili, u našem čakavskom govoru, zbor, koji je opstao stoljećima bez prekida.
Kako je naglasila voditeljica književne večeri Katarina Kolaković, zavjet je svakog Sinčaranina na taj dan doći u svoj dom u Sincu, otići na mašu i okupiti se oko blagdanskog stola uz vruću janjetinu. Niti veliki ratovi i mnoge nedaće nisu spriječili okupljanje na slavi Ilinje. Prisjetila se i poznate davne anegdote kad je Sinčaranin na radnom mjestu u HŽ-u u Zagrebu ultimativno svom šefu 'naredio' da ga toga dana pusti kući: "Kad more doć naj iz Amerike na Ilinju, pa mogu i ja iz Zagreba!".
- Rodila se ideja da bi tjedan Ilinje trebalo sadržajno obogatiti, da bi Ilinja trebala postati brend ovog kraja s događanjima tijekom cijelog tjedna. Ideja je polako sazrijevala i nekolicina nas je osmislila jedan malo veći projekt, likovnu koloniju koja bi se održavala u Sincu uoči Ilinje. Opravdani razlozi su realizaciju ipak za ovo ljeto onemogućili, pa smo odlučili organizirati književnu večer sinačkih autora, uvodno je kazala voditeljica Kolaković.
Tijekom večeri čitani su odabrani stihovi i ulomci iz proza nekoliko sinačkih autora, pjesnika i pripovjedača koji su dali ili daju pečat svome vremenu: Mate Nikšića Šepe, Darije Roić, Ivana Bogdanića, Jasne Ilić i Jadranke Prša. Spomenuti su i ratni memoari Frane Dubravčića i poetska zbirka Mandice Tonković, uz napomenu da sinačkih autora ima još što će svakako biti iskorišteno narednih godina.
U ozračju čudesnog vjekovnog opstanka (pre)poznate i omiljene pučke svetkovine Ilinje nizale su se interpretacije darovitih autora, s kojima je prirodno srastala glazbena pratnja KUD-a Lipa. Posebno je to došlo do izražaja kad su se isprepleli stihovi Ivana Bogdanića o rodnom Sincu, koje je interpretirala Anamarija Bogdanić, a potom uglazbljenu verziju iste pjesme (sa skladateljskim potpisom istog autora) izveli sinački/e tamburaši(ce).
Puno je toga što bi trebalo izdvojiti, Sinac ne obiluje samo vrilima Gacke nego je očito i nepresušno vrilo književnoumjetničkih talenata. Dokazuje to potvrđena kvaliteta stihova Jadranke Prša koja je nakon duge javne šutnje upravo sinoć oživjela svoje antologijske čakavske stihove o Sincu. Dokazuje to proza Darije Roić, Splićanke sinačkih korijena po majci, koja je sinoć podijelila s publikom priču posvećenu hrvatskom branitelju „Naš tango za Marija“. Dokazuje to izbrušena liričnost Jasninih proza iz Otočkog dekamerona – Jasna je interpretirala ulomke iz prigodno odabrane priče „Župnik Sinca“.
Dokazuje to… Ima se što reći, ali tu moramo stati jer bi tekst premašio sve normative novinarskih osvrta.
Bit će prigode o sinačkim autorima govoriti još, dio će ispričati i fotografije, a svakako treba naglasiti i da je prva sinačka književna večer bila više nego pristojno posjećena. Bilo je i smijeha i suza, okupljanje je to visokog emotivnog 'tonaliteta', kako i treba biti. Druženje je nastavljeno uz svirku dokasna. Bila je to i definitivno predivna uvertira u sutrašnju svetkovinu ilinje, no njena najveća vrijednost je što je skromno otključala ogromne potencijale ovoga mjesta, otvorila im prostor i omogućila predstojeće obilate plodove…..
M.K.G.
PRINT
