OTOČAC – Velika grana Gacke u ovoj župi izlěva se ova rěka nedaleko od cerkve ove u jedno bezměrno jezero raširiva se, u komu jezeru kako se obično obći, do sto funti šćukah jest opaziti; od onud kanalom ide do jedne hridi, od onud do petdeset klaftara dumbine pada u drugo jezero iliti ponore, tako da jedan prělipi vodopad opaziti jest, na istoj hridi jesu do petnaest mlinova utemeljeni i tri pile za daske, stupe za domaće sukno, za ječam; ista rieka s jednim kanalom ide jošter jedan fertalj ure i ona u tri jezerca dilise i onda ovoj rijecin tečaj pristaje, i kako mnogi dokažati nastoje, ista rieka ispod zemlje put svoj kerči, i dohaja navidilo u Svetogjuračkoj satniji. Rieka ista u zimi od hridi u poljanu, kako rekoh jezero iliti ponore, kamo propada do sto klaftarah na sredini, budući jest najružje poplava, kadkada do takova verhunca prispie da svi mlini pod vodom nalaže se; a u lietu u isitmih onimi poljanah iliti ponorah narod sieno kosi, malo od moje, najviše od stranjskih župah.
Ovako je o rijeci Gacki, o Gornjemu i Donjemu švičkom jezeru pisao i zapisao švički svećenik Hippolith Ivanošić još davne 1850. godine u statističko-topografskom upitniku za područje Vojne krajine. Nije mnogo zapisao, nije se ni tražilo više, tek elementarne stvari. Mnogi drugi svećenici u gackim župama su pisali i kraće, Ivanošić je Gackoj i jezerima ipak posvetio ponešto više teksta.
Tako je pisao prije više od stoljeća i pol jedan švički svećenik (kojega se više nitko ne sjeća), a zapitajmo se što će moći u svoju župnu maticu zapisati sadašnji švički svećenik, ili neki drugi? Što će zabilježiti o rijeci Gacki, o švičkim jezerima, o glasovitu švičkom slapu? Ne će moći zapisati ništa lijepo, osim da rijeke odavna nema, da slapa nema, da je (pre)ostalo samo Gornje švičko jezero, a da se Donje napuni donekle vodom samo za vrijeme velikog remonta HE Senj, kamo se vode rijeke Gacke i Like od 1965. odvode. Nakon ekocida koji od Švice i njene okolice načini tužno i besperspektivno mjesto, a da nije, samo se može propitivati gdje bi Švica bila danas i kakav bi tek život u tomu mjestu bio danas.
A da bi se rijeka vratila svojoj Švici, ne samo Švici, već i Otočcu, Starom Selu, Glavacima, Drenovu Klancu, Brloškoj Dubravi i Brlogu, trebaju jaki ljudi s velikim vizijama. A takvi se ne pojavljuju često, rijetka je to pojava, osobito ako se znade da takvi ljudi trebaju ukrstiti svoja htijenja i ideje s moćnom državom. Jer država, ma čija ona bila, ne pita, lomi ona sve pred sobom, uvijek se nađe neki „viši interes“ koji ni najmanje nije interes ljudi u nekom kraju. Poput Švice. A, ruku na srce, ne pojavljuju se ni takvi trenutci da se ukaže prigoda i da se iskoristi trenutak za dobro svog naroda i svoga kraja, kakvo se javilo unazad nekoliko godina kada se počelo u Gradu Otočcu razmišljati kako vratiti Gacku onamo da teče gdje je oduvijek i tekla. Svi su govorili da su to „tempi passati“, da je prošlo vrijeme i da se ne može ništa više pod milim Bogom učiniti. Otočki gradonačelnik Stjepan Kostelac, recimo to otvoreno bez obzira na izborno vrijeme, imao je viziju da bi se ipak moglo popraviti ono što je pod prisilom komunističkog režima učinjeno, da „vuk može biti sit i ovce na broju“. Naravno da je u tome pripomogla struka različita profila i kazala: moguće je da Hrvatska ne izgubi ništa odustajanjem od HE Kosinj u korist gradnje manje HE Švica i velike crpne HE Senj, dapače da bi se dobilo više struje nego od HE Kosinj, a da voda Gacke teče „kuda je i tekla“. Tako je rekla struka, obrazložila i argumentirala, ne samo gradonačelnik Kostelac. Naravno da bi to otklonilo polstoljetnu (ako ne i duže) prijetnju da se potopi Gornji Kosinj, da se Kosinjani silom rasele, da se potopi katolička crkva i katoličko groblje u Kosinju, na što je reagirao i sam biskup Mile Bogović. Jer ako su ovo sve „šarlatanije“, kako neki potiho mrmore, ima li tko snage reći i biskupu Bogoviću u lice da je šarlatan? Teško bi se takvih „junaka“ našlo. Čovjek razumije u čemu je stvar.
I sada kada je igra zaigrana, kada je na razini države prihvaćena kao ravnopravna inačica 2 (dakle CHE Senj i HE Švica, uz malenu HE Šumećica i obnovu stare HE na švičkom slapu), u taj vlak se pokušavaju ukrcati mnogi, smatrajući da je to politički lukrativno. Možda i jest, ali jedna je istina, može biti Kostelac izabran za gradonačelnika, i ne mora, ali jedno ostaje, njemu na ponos, da je nakon pedeset i kusur godina baš on, sa svojim timom ljudi, pokrenuo ozbiljan razgovor i raspravu da se Gacka vrati u staro korito, da Švica i sva nabrojana naselja ne budu bezvodne pustinje, da se stvori perspektiva kraju. I da spašava Kosinj. To mu ne može nitko oduzeti, ma koliko se trudio. Ali, nije ni to najvažnije, važno je za sve, i lijeve i desne, i modre i crvene, i zelene i žute i tko zna sve kakve, da se zajedničkim snagama, podrškom i naporom proba iskoristiti trenutak jer oni koji obogatiše svoj um istinskim znanjem rekoše da se Kairos samo jednom pojavi, i nikada više, tko ga nije na vrijeme zgrabio za čuperak, ostala mu je prazna šaka.
A s aspekta Gačana, s aspekta građana, ako je pameti, ne bi trebalo biti nimalo dvojbi oko podrške ovoj velikoj ideji, ovomu velikomu projektu, sada ili nikada više! Tu političkom i svakom drugom ziheraštvu nema mjesta. Ili – ili.
M. Kranjčević
PRINT
