O nama   
Kontakt   
Oglašavanje   
Impresum   
Uvjeti korištenja   
Pošaljite nam vijest!
GlasLike.hr
Lika nekretnine
povratak

Glazbena sjećanja jednoga Gačanina

1/2
Glazbena sjećanja jednoga Gačanina
Glazbena sjećanja jednoga GačaninaGlazbena sjećanja jednoga Gačanina
Objavljeno: 04-02-2017

OTOČAC – Naših ljudi ima posvuda po zemlji i svijetu, naša je slabost što neke od njih nekako zanemarimo, ne ćemo reći zaboravimo, veze između njih „iseljenika“ i nas „domorodaca“ su poprilično slabašne, za razliku od nekih nama susjednih sredina gdje se drži i svojata do „devetog koljena“.

Ovo lijepo pismo, osvrt, memoriju, poslao nam je naš dragi Gačanin i Otočanin mr. sc. Ilija Rkman, koji ponosno ističe u Zagrebu i Bruxellesu kao povjerenik 'Društva za zaštitu potrošača' da je Gačanin. Nadamo se da će njegov tekst biti čitateljima zanimljiv.

SLAVKO I  UVOD U  GLAZBENE VODE

Ovaj kolaž je priča koja je započela početkom V. razreda Osnovne škole, kada sam upisao 1. razred Glazbene škole Otočac - odjel karlovačke Glazbene škole (školska godina 1963/64). Imao sam veliki poticaj. Dnevno sam uporno vježbao sâm kao pravi štreber, vođen od moga prvog nastavnika Slavka (bivši župnik koji je završio Građevinski fakultet i radio u Viaduktu). Zahvaljujući mojoj upornost, ali zahvaljujući i strogoći nastavnika Slavka, prepoznao je on moj dobar sluh, osjećaj za ritam i glazbeni talent. Imali smo udžbenik za harmoniku Albina Fakina, koji nam je osigurao disciplinirani odnos prema „čitanju notnog zapisa“, prstomet, tempa... Gledajući danas na takav način uvođenja u glazbu i tehniku sviranja, rekli bismo da je bilo dosadno jer svi smo htjeli odmah svirati pjesme koje smo slušali na radiju. Međutim, Slavko je imao pravi didaktički pristup. Oni koji su prihvatili njegovo „tjeranje“ tehnike i sviranje lekcija, bilo je to posve opravdano. To sam shvatio kada sam započeo svirati pjesme iz kojekakvih pjesmarica. U trećem razredu (VII. razred Osnovne škole) izborio sam mjesto u orkestru Glazbene škole. Imali smo koncert u Brinju i osobne prezentacije. Tada sam javno odsvirao jednu pjesmu (mislim da je bila jedan sevdah i jedan jednostavni valcer). Iako sam pjesmu znao napamet, dobro uvježbao, kada sam vidio publiku tresao sam se kao šiba. No sve dobro prošlo. Nastup orkestra harmonika pratio nas profesor Mišo Orešković električnom gitarom. Tada sam prvi put uživo čuo zvuk električne gitare. Taj prizor i zvuk toga dana mi je zapisan u memorijsku karticu...     

BLEH MUSIK I KAPELNIK KOBAL

U 2. razredu glazbene škole (VI. razred osnovne škole) paralelno sam primljen  u Limenu  glazbu DVD-a  Otočac (tada smo zvali Limenu ili Bleh musik). Tadašnji kapelnik Ferdinand Kobal, stara škola glazbenika, prihvatio je na 10-ak klinaca iz glazbene škole. Svi smo bili glazbeni pismeni, a kapelnik nam je dodijelio instrumente koje ćemo svirati. Ja sam dobio B-trubu, a školski kolega Eugen Semenčić je dobio Es-trubu.  

Kapelnik, nakon što nam je pokazao kako se svira nekoliko instrumenata iz glazbe (dobar poticaj),  pojasnio nam je pravila Limene glazbe:

  • Truba je živo biće, kao djevojka, koju moraš zavoljeti, njegovati, čistiti, glancati, milovati. Truba će vam uzvratiti čistim tonom i lijepom pjesmom;
  • Mi kao mladež glazbe smo morali dolaziti dva sata prije probe kako bismo očistili i naglancali sve instrumente i usput vježbali skale (cijela skala ili do, mi, so, do, pa natrag). Naučili smo što je to ambažura i
  • Pod kojim uvjetima možemo dobiti mjesto u orkestru. Dakle, čisto takmičenje, izboriti mjesto u Glazbi uvježbavanje čistim tonom, disciplinom i odgovornim odnosu prema pripadnosti Limenoj glazbi DVD-a Otočac i njezinoj tradiciji.

Prva dva mjeseca smo glancali instrumente (pasta „Sidol“ i bijele krpe), vježbali skale, brusili čistoću tona i gledali veterane. No, klinci su konačno dobili svoja mjesta i započeli svirati na probama. Još uvijek se polukružna postava Glazbe i neka imena i lica – Prša (bubanj), Peitel (činele, otac Davora Peitela), Mirko Nerat (doboš), Slavo (bas) i njegov brat, Mate Bleson (trombon), Lukica Burić... Posebno sam gledao Ivicu Markovića i zamišljao kako ću slijedeće godine sjediti pored njega...Vježbao sam kao lud. Dobio sam čisti ton... Bio sam sve sigurniji... Redovno sam dolazio u dvoranu, prva godina prošla...

Kapelnik Kobal me pohvalio i za trud mi je dao jazz trubu kako bi vježbao kod kuće tijekom ljetnih ferija. Cijelo ljeto sam na tavanu vježbao „Tišinu“. Pjesmu sam znao napamet bez nota. Svaki dan sam vježbao. Dobio sam čisti ton i ambažuru. Nakon ferija sam kao paun odsvirao „Tišinu“ i pred publikom...

Nastavio sam svirati B-trubu a na tavanu sam vježbao jazz-trubu. Budnice. Koncerti na otvorenom i u kino dvorani. Na sprovodima...

PROFESOR ŠIME BUNJEVČEVIĆ

Novi odlomak moje glazbene edukacije je otvorio gospodin Šime Bunjevčević. Bio nam je profesor glazbene umjetnosti u otočkoj Gimnaziji. Odmah je napravio orkestar od 30 harmonika i mješoviti zbor s nešto više od 50-ak učenika Gimnazije. Ubrzano nas je uvježbao, naštelavao i redovno smo javno nastupali...

Paralelno je, posve slučajno, okupio nas 6-oricu iz mojega I.b razreda i započeli smo vježbati kao jazz mali band. Stavio je pred nas note i započeli smo vježbati. Uskoro smo skužili - svirat ćemo na dočeku Nove godine 1966/67. godine (od toga banda sjećam se Vilka Usmijanija na bubnjevima, tri harmonike, Žege na trubi i netko je još svirao kontrabas). Uvježbali smo repertoar za sviranje za feštu od 20 navečer do 6 ujutro. Odradili smo i taj posao. Pokazali smo da smo ipak naučili, ipak koristim sintagmu „muzički zanat“.

Band se ubrzo razvijao. Mijenjao je članove, repertoar, počeli smo svirati na plesnjacima svake subote i nedjelje. Svirali smo u Otočcu, Brinju, Lešću, Vrhovinama, okolnim selima Otočca. Za svaku prigodu imali smo poseban repertoar... Snimali smo nekoliko brojeva za Radio Otočac... Uskoro se pojavilo ime - VIS „Skeptici“. Tijekom 1969., 1970, i povremeno 1971.  godine svirali su: Cija (bass), Mata Belson (sax i vokal), Tomaš (ritam gitara i vokal), Mišo Uzelac (bubnjevi), Lampret (klavijature), ja (solo gitara) i povremeno i Žego (truba).    

Dnevno smo dopunjavali repertoar nakon festivala. Svirali sve za dobar plesnjak. Od bečkog i english valcera, šlagera, do bazičnog rock'n'rola.

Cija i ja smo 1969/1970. snimali top listu Radio Luxembourga za Radio emisija „Džboks mladih“ Radio Otočca, a dio pjesama smo skidali „u gitare“.  U siječnju sam osjetio da smo bili na dobromu putu. Naime, jedno poslijepodne smo uvježbali tri nove pjesme i sutra smo ih snimili za Radio Gospić. Posebno dobro smo odsvirali tadašnji svjetski hit „Sympathy“ grupe Rare-Bird...

KREĆEM DALJE

Krajem 1970. godine došao sam u Beograd. Nastavio sam vježbati solo gitaru i klavir. Krajem  proljeća ušao sam u band Akademije, najprije kao ritam-gitarist, a nakon toga i bass-gitarist.

Već srpnja 1971. godine, nasred polja pored Đakova, sam kao solo-gitarist snimio instrumental „House of the rising sun“ (dio repertoara VIS „Skeptika“) za Radio Đakovo.

Kao basist sam prešao na čisti hard rock (Deep Purple, Smokie, Free, Mlinarec, ...). Prva TV snimka za emisiju „Zdravo mladih“  TV Zagreb.

Krajem 1973. godine dolazim u Karlovac. Uskoro postajem basist kvarteta - kao prateća grupa slovenskog pjevača Edvina Flisera. Posve novi i profesionalni pristup vježbanja i javni nastupi. Prvi koncert u športskoj dvorani Karlovac. U grupu su došli bubnjar, trubač i saxofinist šibensko-zagrebačke grupe „Mi“, ti članovi su dali novu dimenziju grupe i pristup sviranju (postali smo veliki prijatelji). Na jednoj glazbenoj večeri Edvin Fliser i ja smo se pridružili grupi poznatoga glazbenika Maria Boljnia i odsvirali „Yesterday“.

Glazbene i sviračke vještine su mi olakšale i život, omogućile su mi praviti večeri poezije, složene recitale s grupom, zborom i scenografijom. Uslijedila su snimanja za televiziju i radio postaje. Ponovno nastup u športskoj dvorani kao gitarska pratnja jedne prekrasne recitacije.

Svirao sam, naravno, u dočecima Novih godina, zabavljao sam društvo, mijenjao sam instrumente, glazba mi je otvarala sva vrata. Glazba me je upoznala s najpoznatijim glazbenicima hrvatske rock, blues i soul scene (ekipa iz Grupe „Mi“, Drago Mlinarec, Davorin Štern,…). Glazba mi je postala životna pratilja i konstanta koja ima jake gačanske korijene odnjegovane tijekom Osnovne glazbene škole, Limene Glazbe DVD-a i Gimnazije u Otočcu, u raju Gacke.

 

(Ova priča i slika koju sam nacrtao 1986. godine je uspomena na moja dva velika čovjeka i glazbena prijatelja - Ciju i Matu Belsona) 

 

Zagreb, 3. veljače 2017. godine

Mr. sc. Ilija Rkman

Eto, ovo je jedno lijepo glazbeno sjećanje, ostat će zabilježeno, za povijest, na radost samoga autora, ali i živućih mu prijatelja glazbenika.

I.B.

                      

Podijeli novost na društvenim mrežama!