U Žutoj Lokvi nedaleko od Brinja, ispred spomen-kapele podignute na mjestu stradanja četvorice hrvatskih redarstvenika, održana je komemoracija u povodu 25. obljetnice njihove pogibije. Nakon svečanog polaganja vijenaca i prinošenja svijeća, voditeljica programa Maja Brozičević, djelatnica MUP-a odnosno PULS, zadužena za odnose s javnošću, sadržajnim je govorom podsjetila na društvene i ratne okolnosti u kojima su 24. kolovoza 1991. iz zasjede ubijeni redarstvenici Dragutin Toljan, Milan Vranić, Vinko Krznarić i Zdravko Vuković.
Nakon toga prvog dijela komemoracije, kojoj su nazočile obitelji poginulih, jedini čudesno preživjeli policajac iz tog događaja Darko Murat te najviši predstavnici županije Ličko-senjske, kao i predstavnici gradova Gospića, Otočca i Senja, općina Brinje i Karlobag, brojnih udruga proisteklih iz Domovinskog rata te predstavnici MUP-a, slavljena je misa zadušnica za poginule redarstvenike. Euharistijsko slavlje predvodio je gospićko-senjski biskup Zdenko Križić, a uz njega su u koncelebraciji bili brinjski župnik Pejo Ivkić, generalni vikar Vojno-redarstvene biskupije pater Jakov Mamić, policijsko-vojni kapelan iz Gospića vlč. Ivan Blaževac te biskupov tajnik vlč. Mišel Grgurić. Prije samoga slavlja vlč. Ivkić je pozdravio biskupa i svećenike, kao i veliko mnoštvo okupljenih, među kojima posebno obitelji poginulih redarstvenika, preživjeloga policajca Darka te Josu Nikšića iz Kompolja, koji je zajedno s Njemačko-hrvatskom zajednicom Karlsruhe podigao spomen-kapelu te je prije nekoliko dana temeljito obnovio.
U uvodu u misno slavlje od blagdana apostola Bartola, mons. Križić je naglasio da je to mjesto sveto, jer je na njemu prolivena krv za dobrobit bližnjih i ona zato, kao i krv Abela pravednika "viče u nebo". Zato je to žrtva nemjerljive vrijednosti, koja se "svetom misom ugrađuje u žrtvu Najvećega i Najnevinijega na zemlji, koji je ubijen za naše spasenje".
U prigodnoj homiliji, biskup je najprije istaknuo da se spominjemo mučkog stradanja mladih ljudi, koje se zbilo prije 25 godina, ali je zasigurno još sve svježe i živo u sjećanju njihovih obitelji, njihovih kolega i prijatelja, ljudi ovoga kraja. "Bila su to užasno teška vremena, vremena progonstva i patnji, nasilja i zločina. Nakon 25 godina spominjemo se tih vremena sa žalošću jer je izgubljeno puno mladih života, ali i s ponosom. Jest da su to bila ekstremno teška vremena, ali baš su ta teška vremena ona u kojima izbije i iziđe iz čovjeka ili ono što je najljepše i najplemenitije ili ono što je najgore ili najbjednije", rekao je mons. Križić, ističući da mi danas, koliko god ne možemo potisnuti žalost zbog stradanja onih mladih ljudi, osjećamo i ponos zbog onog lijepog i plemenitog što nam je njihov život podario i ostavio. "Njihova žrtva i njihov primjer nas oplemenjuje ako to znamo promatrati u svjetlu njihova dara koji su nam poklonili za uzvišene ideale slobode i dostojanstva. Dali su maksimum, zapravo sve, jer su dali svoje živote. Svi znademo da je u tom vremenu biti vojnik ili policajac značilo staviti maksimalno na rizik svoj vlastiti život. To su mogli samo hrabri ljudi, ljudi velikih ideala."
U nastavku propovijedi biskup je podsjetio na evanđeoski misni ulomak u kojem Isus govori o nužnosti "izgubiti život". To nema značenje izgubiti život bez veze, uludo, ili ne daj Bože samoubojstvom, naglasio je biskup Zdenko, nego za velike ideale, iz ljubavi prema čovjeku, narodu, domovini. Potom je protumačio što nam Isus želi reći riječima: "Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga!" Ima mnogih koji nažalost "žele svoje živote 'spašavati' izbjegavajući sve ono što je teško, što je zahtjevno, sve ono što traži napore i žrtve. Mnogi misle da će spasiti svoj život tražeći komotnost, komfor, obilje, živeći egoizam, živeći samo za sebe bez obzira na druge. Po Isusu, život se tako ne spašava nego naprotiv gubi, prosipa, osiromašuje."
U tome smislu, nastavio je biskup, "i u ono ratno vrijeme znamo koliki su pobjegli ili se stavili na sigurno, na jedan ili drugi način, da sačuvaju svoje života. Koliki su, opet, to vrijeme patnje mnogih koristili za osobne interese, za svoje probitke. Dok su mnogi ginuli, znamo da su se istovremeno i mnogi bogatili. U takvom stečenom bogatstvu sigurno nema sreće niti blagoslova. Takvi mogu postati bogati novcem, ali ne životom, ne ljudskim vrijednostima, a opet bez ovoga se ne može biti istinski sretan i sve bogatstvo im taj osjećaj neće dati. Najveće bogatstvo čovjek nosi u sebi, u svojoj nutrini, a ako je tu praznina ona se ničim ne može ispuniti ili nadomjestiti. Isus u tom smislu i postavlja pitanje: 'Što koristi čovjeku ako sav svijet zadobije, a sebe samoga izgubi, ili sebi naudi?' Nažalost, mnogi nisu niti svjesni da su, unatoč velikim materijalnim dobrima koje su stekli, sami sebe izgubili, sebe su zapustili, i tako ostali prazni ljudskim i duhovnim vrijednostima, i u tom smislu su postali puka duhovna sirotinja. Ono smo što smo i što nosimo u svome srcu. Sva materijalna dobra ne mogu ispuniti ponor unutarnje praznine i zato ne mogu dati osjećaj sreće."
Zatim je mons. Križić naveo riječi Sv. Franje Saleškoga, duhovnog pisca 17. stoljeća, koji piše da se "neki ljudi prave važni zato što jašu na dobrom konju. Neki, opet, zabodu za šešir paunovo pero i umisle sebi da su nešto i da ih svi s udivljenjem gledaju. Nisu ni svjesni, kako veli pisac, da divljenje zaslužuje konj ili paun, a ne oni. Tako se uvijek događa kada svoje vrijednosti netko traži izvan sebe. Stoga Isus naglašava da ljudski život vrijedi onoliko koliko se dijeli s drugima, koliko ga se daruje drugima. Tu je najveća ljudska veličina. Zato Isus ustvrđuje da će svoj život spasiti samo onaj koji ga daruje, raspoklanja drugima. Život darovan, ne može biti izgubljen", rekao je biskup te naglasio da su mladi ljudi, "kojih se sjećamo u ovoj euharistiji dali svoje živote za slobodu domovine i zato ih se s ponosom sjećamo. Zato su nam oni primjer koji nas opominje, poziva, potiče i obvezuje. Ne možemo, doduše, svi biti heroji i kao mučenici dati živote za određene ideale. Ali svi možemo dati nešto od našeg života za druge da drugima bude bolje. I ovi naši mladići, čijeg se stradanja spominjemo, ne traže od nas da se dademo ubiti i da budemo žrtve kao i oni. Oni od nas traže nešto drugo - da se znademo iz ljubavi žrtvovati za izgradnju naše domovine za koju su oni život dali. Da je izgrađujemo na temeljima pravednosti, solidarnosti, zauzetosti za najsiromašnije, najslabije i najranjivije u našoj domovini. Oni će nas osuditi ako ih u tome iznevjerimo."
Na kraju je biskup Križić istaknuo kako je žalosno danas čuti neke branitelje koji nose teške fizičke i psihičke posljedice iz domovinskog rata, a koji su se razočarali načinom na koji nam društvo funkcionira kada je riječ o pravednosti, solidarnosti, dostojanstvu, pa se pitaju: "Zašto smo mi žrtvovali svoje živote i najljepše dane svoga života?"
Stoga, nastavio je biskup, "ne smijemo zaboraviti ove naše žrtve jer ćemo ih tako mi ubiti po drugi put, ali i ubiti svoju vlastitu narodnu budućnost" te zaključio zahvalom obiteljima poginulih redarstvenika koji su ih darovali domovini i prikazali na njezin oltar. Zahvalu je izrazio i "njihovim ratnim kolegama koji su s njima dijelili zlo i dobro i čija ih je tragedija duboko ranila, kao i najodgovornijim iz Ministarstva unutarnjih poslova koji se s poštovanjem sjećaju ovih svojih članova i ne žele ih ostaviti zaboravu. Neka im dragi Bog bude nagrada za njihovu žrtvu i podari im vječni život, koji je puno ljepši jer mu patnja nema pristupa."
Nakon misnoga slavlja, na kojem je pjevanje vodio zbor župe Brinje, čelništvo brinjske općine priredilo je druženje i domjenak za goste i uzvanike.
Anđelko Kaćunko
Foto: I.B.
PRINT
