OTOČAC – Najprije je to u hrvatskima medijima bila usamljena vijest, pojavila se, nije bilo nekog odjeka, nije bilo komentara, nije bilo daljnjih napisa. O čemu? Pa o susretu mješovitog povjerenstva za 'ocjenu' blaženoga Alojzija Stepinca, povjerenstva kojega formira papa Franjo, sve kako bi se uklonile sve dubioze i enigme Srpske pravoslavne crkve u svezi ovoga hrvatskog blaženika. I onda kad je proteklo nešto vremena, ponovo je tema aktualizirana, pojaviše se 'znalci' sa svih strana, ponajmanje je teologa koji o tomu valjda imaju što kazati, pojaviše se i političari koji odmah udariše u 'političke cimbale', kao da će Stepinac sutra na izbore pa ga valja ocrniti, umanjiti mu izborne uspjehe, a sebi u korist.
I sastade se to povjerenstvo u Rimu, u dva dana vele triput, svi kao zadovoljni. Čudno! Kako mogu biti svi zadovoljni jer jedni napadaju na Stepinčevu svetost, a drugi je brane? Doista za obična čovjeka puno pitanja i nedoumica.
Samo da se prisjetimo, Stepinca je već ima tome nešto godina, blaženikom proglasio u Mariji Bistrici papa Ivan Pavao II. Što podrazumijeva to da je netko proglašen blaženim? Znači da ga lokalna Crkva može s oltara slaviti, ali ne i opća Crkva. Opća Crkva slavi svetce, dakle one koji su kanonizirani. I za blaženoga Stepinca pokrenuta je tzv. causa canonisationis, dakle postupak za proglašenje svetim, postupak je dovršen, sve je dotjerano do samoga kraja, Papa treba kazati amen, ali. Ali tada na scenu stupa Srpska pravoslavna crkva koja papi Franji piše' bijelu knjigu', pri čemu traži da Katolička crkva odgoditi postupak proglašenja jer ta ista Crkva ima nekih prigovora na Stepinčevu osobu u vremenu Drugoga svjetskog rata i poraća. No nije samo Srpska pravoslavna crkva udarila u ta zvona, sinkronizirano se tomu priključila i srpska država, jednakim žarom, jednakim marom, jednakom namjerom. To se eklatantno vidi po tomu što je Srbija puna bijesa opozvala svoga veleposlanika u Bruxellesu jer na vrijeme nije upozorio srpsku diplomaciju da se u centru Europske unije priređuje velebna izložba o tomu mrskomu im Stepincu. A stvar treba biti kao strogo crkvena. Ako je takva, a što onda u tome radi srpska država, pravo je pitanje koje već samo po sebi daje odgovore. Otkriva namjere. Napadi na Stepinca su napadi na hrvatsku državu, bilo koju i bilo gdje, napadi na hrvatski narod, napadi na hrvatsku samostalnost. Neprežaljenu i nepreboljenu. Naravno da im u tome svojski pomaže 'most među narodima', 'nacionalna manjina koje je bogatstvo hrvatskoga društva', ali i oni unutar hrvatskoga korpusa koji nikako prežaliti bivši sustav i propalu im državu. Ujedinili snage, djeluju sinergično.
No, nije to nikakvo iznenađenje, iznenađenje je papina 'naivnost'. Na sramotu hrvatskoga episkopata više je vrijedilo nekoliko pisama Srpske pravoslavne crkve nego svi hrvatski prelati koji se uvaženo šeću Rimom. Htjeli to priznati ili ne, ali to im je takva pljuska da nije za povjerovati; Papa prihvaća 'propitivanje' Stepinca, više mu znači nekoliko redaka srpskih episkopa nego mišljenje biskupa njegove Crkve. Čudno i začudno! Kad se to dogodilo, a ima tome poodavna kako se 'voda zamutila', najprije je nastala šutnja, a kad je počelo među vjernim hrvatskim narodom rogoborenje, red se bilo javiti, stidljivo su hrvatski biskupi to pokušavali objasniti nekakvima ekumenskim razlozima pape Franje, pa da to nije ništa trajno već da će cijelu stvar samo odgoditi, na kraju je bio prisiljen i nuncij u Zagrebu javno reći i uvjeravati hrvatski narod (teško da ga je i uvjerio) da je to samo znak dobre volje pape Franje, da je to prava stvar i za blaženika Stepinca i sve tako redom. Onda se progurala vijest da će iz toga nekoga povjerenstva biti isključen hrvatski episkopat i hrvatski znanstvenici i da će pregovore sa Srpskom pravoslavnom crkvom voditi ljudi iz - vatikanske Kurije. To je do kraja pojačalo sumnju u časne namjere tog propitivanja i podiglo nepovjerenje prema Rimu i samom Papi (prisjetimo se slučaja Dajla). Red je, čini se, Rimu bilo reterirati i ubaciti u povjerenstvo hrvatski episkopat i hrvatske znanstvenike.
Iako je tomu famoznomu mješovitom povjerenstvu dan neki instruktivni rok djelovanja, s katoličke strane se barata s godinom dana, ali s pravoslavne već s dvije godine i više, očito je da će Srpska pravoslavna crkva to nastojati rastezati do u beskraj. Glavno da započne, a kad će završiti, to ni sam Bog ne zna. Vjerojatno će tomu tako i biti. I što će na kraju, ako ga bude, jer moguće je da to povjerenstvo ne da nikakav zaključak, da ne dovrši posao, da rastegne svoja zajedanja ad calendas graecas, što će biti rezultat? Da će predstavnici episkopata Srpske pravoslavne crkve biti uvjereni i da će prihvatiti Stepinčevu svetost? Nikada! Da će se Hrvati odreći Stepinca? Nikada! Pa gdje je tu onda ratio?
Valja postaviti još jedno pitanje, a to je što su Hrvati krivi da se preko njih već stoljećima 'vježba' ekumenizam? Zar nema niti jednoga drugog naroda koji bi Katoličkoj crkvi poslužio u tu svrhu? Ni Litavci, ni Poljaci, ni Slovaci, ni Mađari? Upravo su Hrvati najveći danak dali i platili zbog tih ekumenističkih pokušaja. Sjetimo se samo nesretnoga Križanića i njegovih (panslavenskih) zabluda. Prisjetimo se i plemenitih (i neuspjelih) ekumenističkih napora jednoga Strossmayera. I sada jednoga Stepinca, odnosno hrvatskoga naroda koji mora u ime opće Crkve biti 'žrtvom' ekumenizma. Komu? Papi, naravno. Je li to pošteno od Pape, ma kako se on nazivao? Teško da jest, opet se valja prisjetiti svetoga Ivana Pavla II. koji je iz svoje domaje dobro poznavao pravoslavlje i ekumenske probleme i koji Hrvate nije gurao da oni budi ti koji će 'probijati led' prema pravoslavnoj braći na Istoku. Čovjek je poznavao stanje stvari. Valja i to kazati, da je Bog poživio Ivana Pavla II., Stepinac bi bio kanoniziran! Jamačno da bi. Nema tih pisama koja bi tog papu omela da potpiše kanonizaciju.
I na kraju, kolike god laude pjevali papi Franji, koliko ga god veličali i vjernici, a još više nevjernici, koliko god su se klanjalo i uzdizalo ga hrvatsko svećenstvo (a kojega papu nisu?), koliko god rekli da je ovaj Papa s 'ljudskim likom' (govorili za neki režim da bio takav, a nije bio), što bi bilo da je 1990. i 1991. godine na stolici pontifexa maximusa bio papa Franjo? Bi li mladu hrvatsku državu Vatikan priznao? Ili bi bilo dostatno jedno pismo iz Beograda da se s tim zastane, da se 'razmotri' i da se to priznanje odgodi za 'sveto nigdarjevo'? Vjerojatno bi tako bilo, komu milo komu krivo, ma tko što o papi Franji mislio. Zato valja po tisućiti put zahvaljivati Ivanu Pavlu II., u ime hrvatske države i u ime hrvatskoga naroda na priznanju države i na beatifikaciji Stepinca. Ma da Stepinca nikada ne proglase svetim, u Crkvi u Hrvata on to jest jer je beatificiran. Podižu mu se crkve, podižu oltari, postavljaju vitraji, proglašavaju župe, sve to zahvaljujući Ivanu Pavlu II. U Crkvi u Hrvata ima i svoj spomendan (10. veljače). Eto, to je Srpska pravoslavna crkva i srpska država previdjela, nije reagirala, sada je već kasno, suviše kasno. I da jest, to jamačno kod Ivana Pavla II. ne bi 'upalilo'.
Bit će onih, naravno, znam i već kojih, osobito iz redova svećenstva, koji će kazati da je ovaj članak u cijelosti promašen, da autor nije razumio pod Bogom ništa. Može biti da i nije, ta i Evanđelje govori 'Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko!' (Mt 5, 3). Nekomu nebesko, nekomu paklensko, sve treba uzeti cum grano salis. A tko će biti sudac tko je bio u pravu ili u krivu po ovomu pitanju? Pa vrijeme, naravno. Kao i uvijek. A vrijeme je božanska kategorija.
M. Kranjčević
PRINT
