KOMPOLJE – Nastavljamo opširni sučelni razgovor s don Anđelkom Kaćunkom, nadovezujući se na jučerašnji razgovor.
Na kraju, nije to Kompolje baš na kraju svijeta. Prometno gledano ono je gotovo pa u središtu Hrvatske, putovi jednako vode prema Zagrebu, Rijeci, Splitu. Baš pogodno otputovati bilo kamo i bilo kada, osobito računajući na autocestu. Što biste kazali onima koji imaju predrasude o provinciji? Je li provincija mentalna ili zemljopisna kategorija? Smeta li Vam to imalo u Vašemu župničkomu poslu, a i onomu društvenomu, u kojemu ste veoma angažirani?
- Osobno, nimalo mi ne smeta. Žao mi je jedino što je to hendikep onima koji tako razmišljaju, a da toga kompleksa uopće nisu svjesni. U pravu ste glede 'statusa' provincije. Već na studiju klasične filologije naučio sam 'da je provincija u glavama', kako reče veliki rimski pisac. To doista znači da je 'provincija' mentalna ili duhovna kategorija, poglavito danas u svijetu globaliziranih medija. Međutim, nažalost, u prjeziru 'provincije' očituje se također poznati kulturološki fenomen kao oblik mentalnog poremećaja zvan 'urbani rasizam', što je karakteristika velikih gradskih sredina u cijelom svijetu. I što je netko u velikom centru veći primitivac ili veći mentalni provincijalac to je veće njegovo gađanje prema zamišljenoj 'provinciji' – a granica je najčešće njegovo vlastito dvorište. Npr. u Zagrebu je to rijeka Sava, u Splitu granica sa Solinom… itd. Sve iza i izvan toga je urbanim rasistima običan – brlog! To osjetim kad me i danas, ne samo u Zagrebu nego čak i u Ogulinu, upitaju: 'Kako je u Brlogu?!'. Nekad, ovisno o tome tko me je pitao, zločesto odgovorim: 'Pa znadeš bolje od mene, jer brlog ti je u glavi, a ja sam u Kompolju!'. A Kompolje je meni, kako ste naveli, i prometno i duhovno doista centar svijeta!
Netko od Vaših kolega svećenika reče, imena da mu ne spominjemo, da Kompoljčani imaju tu sreću da krajem svakog vijeka dobiju pomalo 'osebujne' župnike. Početkom 20. stoljeća bio je to Milan Pavelić, pjesnik i isusovac, a početkom 21. stoljeća ni manje ni više već Don Blog, što Vam je gotovo pa drugo prepoznatljivo ime. U Vašem slučaju, kako to vjerni narod doživljava? Ponos? Ravnodušnost?
- Pa hvala Vam što ste me stavili uz bok takvom velikanu kao što je pater Milan Pavelić! A glede završnog pitanja, hm… ne znam… ovaj narod je često emotivno suzdržan, poglavito ako znade da je 'gospodin' (za manje upućene to je u Gackoj 'titula' za svećenika) blizu… Naravno, malo se šalim, ali kada na OIL-u neki prolaznici stanu da me pozdrave ili pak zamole za zajedničku fotografiju, vidim kako se neki tome čude, ali je svima i drago. A ravnodušnost prema tom fenomenu je kod mene stalna, jer sam na to naviknuo. Ja se prema svima u svakodnevnoj komunikaciji ponašam jednako – kao svećenik prema svojim vjernicima, s radošću ih susrećem na svima mjestima bez razlike i žao mi je što ne mogu sve njih češće obilaziti, nego nažalost većinu samo jednom godišnje. Svi mi svećenici, većinu svojih vjernika danas susrećemo, nažalost, na grobljima, tj. na sprovodima. One koji ni u crkvu na misu zadušnicu ne dolaze počeo sam zvati – 'grobokatolici'. Zato u posljednje vrijeme upravo takve prigode redovito koristim da im posvijestim koliko je sveta misa važan i najvažniji događaj i zajednički susret za sve župljane pa ponavljam: 'Češće dođi na misu – prije neg' te donesu! Sam dođi na misu, bolje nego u lijesu'.
Kako biste sumirali svoju i kompoljsku 'prvu petoljetku'…? Od naroda se uglavnom čuje da ste učinili puno… S čim ste zadovoljni, a s čim niste…?
- A uh… - teška pitanja! Rekao sam narodu na početku, tj. čim sam došao u Kompolje, a to sam postavio kao svoj program, da ćemo – ZAJEDNO OBNAVLJATI CRKVU. Predpostavljam da je većina vjernika to pozdravila s oduševljenjem, misleći u prvom redu na crkvu-građevinu, koja je bila (i još uvijek je), nažalost, u neobnovljenom stanju! U tom smislu, siguran sam, većina je prečula onu prvu riječ – zajedno! Budući da je od smrti posljednjega župnika pok. Dintera, koji je stanovao u Kompolju, prošlo 50-ak godina, ljudi su mi u razgovorima stalno ponavljali da im treba 'glava', netko tko će ih +povesti'… Dok nisam iz Otočca preselio u Kompolje nisam dovoljno shvaćao o čemu narod govori i koliko je doista važno da svećenik živi s narodom i među narodom. Sada imam to iskustvo, ali, nažalost – jer zvuči bolno! – prošlost bi se mogla vrlo brzo opet ponoviti. Naime, u Otočkom dekanatu trenutno je u 18 (slovima: osamnaest!) župa (a ja imam i jednu iz Senjskog dekanata) aktivno 9 (slovima: devet) svećenika - osam nas župnika i don Jure. Prosjek naših godina je oko 53 godine i najmlađi smo dekanat u biskupiji. Ali što će biti za deset godina? Ako svi budemo živi i ostanemo u ovom dekanatu – dvojica će imati više od 80 godina, jedan više od 70, dvojica više od 60, jedan više od 50, a dvojica više od 40. Međutim, veći je problem izumiranje naroda – na razini naroda, na razini naše biskupije, i u našem dekanatu – pa će vrlo vjerojatno neke župe biti ukinute, a neke susjedne spojene u jednu, a u ne tako dalekoj budućnosti morat će zaživjeti podpuno novi organizacijski oblik u pastoralu…! No o tom… po tom – vratimo se Vašem pitanju.
Glede primjedbe da sam 'učinio puno', najprije odgovaram slikom kako na ravnoj ledini i krtičnjak izgleda kao Crkvina! A drugo, svakoga pitam: 'A što si ti učinio?'. Ovdje želim zahvaliti svim kolegama koji su u mojima sadašnjim župama prije mene ulagali svoju energiju, ljubav i trud ter činili što su mogli i tako pridonijeli da se 'baklja vjere' ne ugasi. Ja sam, hvala Bogu, bio u drukčijoj poziciji pa sam mogao učiniti više, a možda sam mogao još više – za sve to Bog je jedini mjerodavan sudac. Naravno, narod ne zna kako je često važnije ono što se ne vidi tjelesnim očima ili izravno, nego ističe redovito ono što se golim oko vidi. Unaprijed sam znao, i zato sam, kako sam spomenuo, odmah na početku službe u Kompolju istaknuo da moram(o) – nastavljajući ono što su činili svećenici prije mene - istodobno i usporedno obnavljati i izgrađivati živu Crkvu i materijalnu crkvu… Uz ono što je učinjeno na planu materijalne obnove crkve i kvartira, sretan sam i zadovoljan što se oformila živa župna jezgra odnosno jedan broj stalnih vjernika koji su aktivni u svemu – kao sudionici liturgijskih slavlja, čitači, pjevači…, zapravo njih mi je Bog dao kao prve i prave suradnike. A uz to - kao mali paradoks, za razliku od izreke u Bosni da su 'najgori turci oko đamije' – ti su moji najbolji vjernici većinom župnikovi susjedi, i to cijele obitelji, jasno uz nekolicinu ostalih. U tom smislu najdraži mi je pomak osnutak župnoga zbora prije malo više od godine dana, što je bilo moguće nakon što se (50 godina poslije legendarnoga kompoljskog orguljaša Jakice Odorčića) za sviranje osposobila Glorija Kranjčević.
Među onim čime nisam zadovoljan jest to što se još više vjernika ne odaziva na 'događaj tjedna', tj. na nedjeljnu sv. misu – mislim na one koji mogu doći, ali smatraju da im je važnije biti na nekomu drugom mjestu ili poslu. Jasno, neki imaju izgovor za sva četiri godišnja doba: u proljeće je oranje i sjetva, ljeti je košnja i žetva, ujesen je berba plodova, zimi je nepodnošljivo hladno (a ljeti neizdrživo vruće)! Ima i onih kojima je misa uvijek 'u nezgodno vrime', tj. baš kad oni imaju važan posao u svomu svakodnevnom biznisu. Imam također dojam da bi neki došli kad bi i Crkva davala 'poticaje' za nešto…
Ali nije to izvorno kompoljski ili hrvatski fenomen. Problem je zapravo u tome što su naši vjernici dijelom već postali 'kršteni pogani' – kao što je to masovno u Europi i Americi - kršćani su samo 'na papiru', a žive podpuno po pravilima ovoga svijeta odnosno po 'receptu' koji je naš narod sažeo u izreku 'u se, na se i poda se', a Sv. Pavao u Poslanici Filipljanima (3,18-19) osudio: 'Često sam vam govorio, a sada i plačući govorim: mnogi žive kao neprijatelji križa Kristova. Svršetak im je propast, bog im je trbuh, slava u sramoti - jer misle na zemaljsko'. Htio je reći – misle samo na zemaljsko! Kao što neki cijeli tjedan pa i nedjeljom misle samo na svoj biznis: na sijeno, na njivu, na štalu, na kafić, na garažu, na lov, na šport, na izlet, na 'vikend'… itd. – takve sam u jednom članku nazvao zajedničkim pojmom 'štalokatolici' pa su se neki uvrijedili (jer nisu nikad čuli što im kaže Sv. Pavao, tj. sam Bog)! Mnogi nisu svjesni da Kompolje nema ni jednu značajnu kulturnu ustanovu osim crkve. Zato su oni koji se ne angažiraju kao vjernici – grubo zvuči, ali to je istina - zapravo grobari i svoga mjesta. Jer je upravo takav stil života uzrok izumiranja naroda!
Na kraju, dodajem da sam sretan što ima i onih koji me kritiziraju, jer mi je to poticaj da se pitam u čemu sam pogriješio i da se trudim ustrajati zauzeto u službi za dobro naroda… premda više nemam kondiciju kao prije dvadeset godina. Ipak, mi smo Evanđeljem poučeni reći da smo 'sluge beskorisne i kad smo sve učinili!'- Isto tako, nisam zadovoljan što već tri godine ni od Ministarstva kulture RH ni od 'ministarstva financija' Gospićko-senjske biskupije nismo dobili ni kune za obnovu crkve – a svi znaju kako jadno i zapušteno izgleda…!
Razgovor vodio: M. Kranjčević
PRINT
