Spomendan Zrinskih i Frankopana, 345. godišnjica pogibija Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana (pogubljeni 30. travnja 1671. u Bečkom novom Mjestu), u Otočcu je obilježen tjedan ranije, na završnici Festivala znanosti.
Bilo je to u cjelini hvalevrijedno događanje, kako tijekom četiri dana odvijanja raznolikih sadržaja programa u kojima su se prožimale znanost i umjetnost na okosnici Gačanskoga parka hrvatske memorije, tako i sama završnica, rekli bismo, neviđeno u Otočcu do sad. Zadnji je dan bio posvećen upravo Zrinskim i Frankopanima, pa se uz 345. godišnjicu njihove mučeničke smrti na tribini govorilo o njihovu društveno-političkom, vojnom, kulturnom i književnom djelovanju, neizostavno vezanom i uz Otočac (predavanja dr.sc. Željka Holjevca, mons.dr. Mile Bogovića (zamijenio ga don Anđelko Kaćunko) i doc.dr. Jasminke Brala-Mudrovčić).
U Gačanskom parku hrvatske memorije Zrinskim i Frankopanima posvećena su dva kubusa, na jednom je lik Petra Zrinskog, na drugom Frana Krste Frankopana, a poveznica dvaju kubusa je bitka kod Jurjevih stijena u blizini Otočca (iz 1663. godine) čiji su obojica sudionici (vođe i stratezi).
Prigoda je zato da se slikom podsjetimo kako je bilo na tribini, uključujući i sjajan koncert studentskog zbora Degenija iz Gospića.
Za one koji vole ponešto i pročitati, dodat ćemo nekoliko popratnih razmišljanja o velikanima Zrinskim i Frankopanima.
Otočac je posjedom obitelji Frankopan postao još na samom početku 14. stoljeća, a onda i utvrđenim gradom, da bi 1663. godine Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan, predvodeći hrvatsku vojsku, strahovito porazili tursku vojsku kod Jurjevih stijena nedaleko Otočca. Bio je to svojevrsni revanš za Krbavsku bitku, često ističe povjesničar dr.sc. Željko Holjevac kad govori o toj slavnoj bitci o kojoj su pisale naslovnice svih europskih novina toga doba.
Najvažniji akcent koji treba izdvojiti iz predavanja dr. Holjevca (i što češće ga ponavljati) jest onaj o posve krivoj formulaciji „Urote zrinsko-frankopanske“ jer se riječju „urota“ sugerira nešto loše, kao da su se urotili protiv nekoga slabijega i tražili nešto što im ne pripada. Istina je sasvim drugačija. Radi se o „Zrinsko-frankopanskoj pobuni“ jer su ustali protiv nepravednih i sramotnih odluka bečkog dvora na štetu hrvatskoga naroda. Bila je to ne samo pravedna, nego i legitimna, zakonom onoga vremena dozvoljena pobuna protiv vlastodržaca (Zlatna bula Andrije II. iz 1222.).
Od Kumičićeva romana 'Zrinsko-frankopanska urota' uvukao se taj pojam protuhabsburške urote u sve povijesne i književnopovijesne školske udžbenike do danas, pa su generacije odgajane u uvjerenju da su Zrinski i Frankopani stradali zbog neke urote, a ne zbog pravedne pobune i borbe za pravdu i slobodu hrvatskoga naroda (od takve teze samo je korak do općeg uvjerenja da je legitimno pravo naroda na hrvatsku državu samo neka 'urota').
Književni ozaljski krug u 17. stoljeću čiju su okosnicu činili članovi obitelji Frankopana i Zrinskih (Fran Krsto Frankopan, Ana Katarina Zrinska, Petar Zrinski) pisao je specifičnom mješavinom sva tri hrvatska narječja čija je podloga bila pretežno čakavska s većim primjesama kajkavskoga i štokavskoga narječja. Bio je to već gotovo standardizirani hrvatski jezik (koine) koji je naprasno nestao pogubljenjem hrvatskih velikana. Služiti se tim jezikom postalo je tada nepoćudno i opasno, moglo se protumačiti kao podrška Zrinskim i Frankopanima i njihovoj ideji hrvatske samostalnosti, a glave padaju zbog toga. Tada su i zauvijek zaključana vrata čakavskom narječju kao potki neke buduće jezične standardizacije.
Vrsni političari, vojni stratezi i vojskovođe, književnici i prevoditelji (govorili 5 europskih jezika), jednoj riječju, nevjerojatno kvalitetne osobnosti Zrinskih i Frankopana spremne formirati slobodan hrvatski teritorij i njime upravljati, dakako da nisu imali šanse u turbulenciji društveno-političko-rodbinsko-bračno povezanih europskih moćnika. Vođama pobune odrubljene su glave, a već drugog dana njihova su bogata imanja u Hrvatskoj oduzeta i opljačkana. Njihove su žene i kćeri zatvorene u samostane do kraja života kako bi se spriječilo potomstvo. Jedini sin Petra Zrinskog Ivan Antun dvadeset je godina proveo u tamnicama gdje je i umro. Jedini sin bana Nikole Zrinskog pod čudnim je okolnostima poginuo 1691. u bitci kod Slankamena.
Tako su trebali sasvim nestati s lica zemlje, oni i njihovi ideali. Međutim, „navik živi ki zgine pošteno“, pa su Zrinski i Frankopani časna imena hrvatskoga žrtvoslova, hrvatski mučenici, a po svom ponašanju u posljednjim časovima života, predanosti i vjernosti Bogu, uvjerenosti u pravednost svojih težnji, i na tragu svetosti.
M.K.G.
PRINT
