OTOČAC – Danas kad se spomene riječ 'kuharica', onda glavom prostruje dvije semantičke odrednice, jedna, da je to žena koja kuha (po mogućnosti i koja se dobro razumije u tu vještinu), a druga je da se radi o knjizi recepata za kuhanje raznih jela. No kad smo zapitali našu babu Francu što njoj znači 'kuvarica', ona je pored dva navedena značenja dodala i treće: „to je je uštikana krpa na koj svašta lipo piše i ku smo negda mi planinke (to u njenu rječniku znači – domaćice) višale po zidu kuinje“. Provjeravajući autentičnost te tvrdnje na mobitelu, a da baba ne zna, da se ne naljuti, spoznali smo da je bila u pravu, nije bilo građanske kuće, a onda se to proširilo i na selo, da se po kuhinji nisu stavljale na zid 'kuharice' s izvezenim motivima kuhanja, domaćice, peći, muža koji gladan čeka ručak, ali i s dosta sadržajnim i duhovitim stihovima, četo puta rimovanima. Svakako je to jedna zanemarena, zapuštena i napuštena tradicija kulture življenja koja nije zaslužila takav tretman. Jer te poruke s 'kuharica' mogu biti toliko sadržajne i duhovite da zavrjeđuju svu našu pozornost.
Zamolili smo našu babu Francu 'da proronda po svojoj škrinji' ne bi li našla pokoju 'kuvaricu'. Ona kad hoće – hoće, kad ne će – ne bi da je … ubiješ. Očito da je bilo više primjeraka, ali nam je iznijela pred oči samo jednu, prilično očuvanu, ali staru, 'crljenin mavezon uštikanu', punu 'čerišanj', ali poruka joj je božanstvena. Lijepo piše, crveno na bijelom: Ručak spremam puna sreće, šalit ću se ja na veče. Ostali smo osupnuti stihovima, no promaklo nam je ono bitno, bitna misao poruke, sve dok nam baba nije dobacila: - Znaš, u šali se dica gradidu!. Tek tada nam je pred očima puknulo, tek tada smo shvatili svu genijalnost poruke, tako jasne, ali nimalo vulgarne, tako slobodoumne, a ipak prikrivene, tako životne, a diskretne. Tako … ma dalo bi se još o tome, o narodnom geniju, ali bi nas to predaleko odvelo. Neki drugi put.
M. Kranjčević
PRINT
