OTOČAC – Poznata je stvar da su toponimi, t. j. imena mjesta, zaselaka, planina, brda i drugih lokaliteta dugotrajna, da se malo ili nimalo ne mijenjaju, da zapravo spadaju u 'jezičnu arheologiju'. I ta imena onima koji se bave toponomastikom i jezikom općenito mnogo mogu kazati o prošlosti nekoga kraja, mogu otkriti neke davne jezikoslovne promjene i uputiti na dijalektalnu prošlost. No, dogodi se da ljudi u nekima novim vremenima promijene naziv svoga mjesta, namjerno ili iz nemara, onako, ne razmišljajući kakve to posljedice ostavlja na hrvatsku jezičnu i povijesnu tradiciju.
Evo, uzet ćemo primjer Čovića. U neko posljednje vrijeme tu i tamo povede se rasprava o pravom nazivu toga naselja. Jedni se kunu da je ispravno ovo posljednje, što bi se reklo – kako piše na natpisnoj ploči na ulasku u selo – ČOVIĆI. Istina i Bog, takav naziv se nalazi i u zvaničnom popisu naselja u Republici Hrvatskoj. Sukladno tome se onda i naziv deklinira: Čovići, Čovića, Čovićima, i. t. d. Da nešto s ovim nazivom nije u redu imao je autor ovog teksta priliku posumnjati odgovorajući na pitanja jednog posjetitelja podrijetlom iz Hercegovine koji je priupitao: - A što tu kod vas također ima Čovića? Rekli smo da nema, takvog prezimena ovdje nema. A taj gost je onda, sasvim logično zapitao: - A zašto vam se onda selo zove Čovići kad u njemu nema Čovića?
Upravo ovo pitanje nas je ponukalo pozabaviti se tim problemom. Jer, valja se sjetiti da mnogi u gackomu čakavskom dijalektu govore: ČOVIĆE. Dakle radi se o jednini, ne o množini (kao u Čovići). To se deklinira ovako: Čoviće, Čovića, Čoviću, o Čoviću i tome slično. No ima onih Čovićana koji bi se dali zakleti da je njihovo mjesto oduvijek nosilo naziv Čovići i nikako drugačije, premda u deklinaciji 'lutaju', malo koristeći množinu, a malo jedninu.
Da bi se ta dvojba nekako riješila, ili da bi došli do meritorne istine, priupitali smo akademika i poznatog lingvistu Milana Moguša, čiji je otac rođenjem Čovićanin, koje je pravo ime ovog naselja. Od prve je rekao: Čoviće! Pritom je pojasnio da se treba deklinirati kao jednina srednjeg roda, baš poput Brinja. A zapravo se radi o množini koja je poprimila značenje jednine. Evo na primjeru Brinje, „brinje“ su zapravo zrnje (plod) borovice (kleke). I kad bi se dekliniralo kao množina to bi glasilo ovako: Brinje, Brinja, Brinjama i t. sl. jednako bi bilo i s Čovićem: Čoviće, Čovića, Čovićima i t. sl. No kako je množina poprimila svojstvo jednine, deklinira se po pravilima jednine.
No ova tvrdnja ne govori mnogo, jer tek prošlost može odgovoriti kako se neko naselje davno zvalo, što starija spoznaja to bolje. Ovih dana su se na više portala pojavile stare austrijske karte Vojne krajine (ne samo i nje), na kojima se nalazi i karta Otočke pukovnije No². I što nam je na toj karti vidjeti? Lijepo piše: D(orf) Choviche, transliterirano: s(elo) Čoviće.
Iz kojega vremena potječe ta karta? Iz 18. st., od 1763. do 1787. Morat ćemo priznati da je poprilično stara i samim time uvjerljiva. Eto, ako laže koza, ne laže rog.
Čoviće, dakle.
M. Kranjčević
PRINT
