Na jednom kamenu Gačanskoga parka hrvatske memorije uklesan je i lik generala Nikole Maštrovića, „oca kraja“ (misli se na područje Otočke pukovnije), kako ga je od milja i zahvalnosti zvalo ovdašnje stanovništvo.
O brojnim dobrim djelima toga velikoga (i namjerno prešućivanog) čovjeka bit će riječi u drugom članku, a ovdje ćemo ukratko podsjetiti na davnu 1844. godinu kada je general Maštrović, kao čarobnim štapićem, u 6 dana skupio u Otočcu diletantsku kazališnu družinu koja će pripremiti i izvesti dvije predstave Augusta Kotzebuea, tada najpopularnijega austrijskog dramatičara. Osim toga, bit će to prva predstava izvedena na hrvatskom jeziku u unutrašnjosti Hrvatske (između mora i Zagreba).
To malo Maštrovićevno kazalište iz 1844. godine izraziti je fenomen u slici kazališta toga doba u Hrvatskoj. Taj podatak dugo nije bio poznat, samo zato što je general Nikola Maštrović bio potpuno prešućen i duboko zaboravljen hrvatski velikan, zadnji put u literaturi spomenut 1925. godine, a poslije toga više nikada. Skupa s njim u zaborav je palo i otočko kazalište.
Cijela priča ponovno će biti aktualizirana tek godine 1996. u monografiji o zaboravljenom generalu Nikoli Maštroviću čiji je autor prof. dr. sc Tihomil Maštrović (HAZU, Zavod za povijest hrv. književnosti, kazališta i glazbe). Prof. Maštrović najpozvanija je osoba govoriti o toj temi, pa je tako i bilo na okruglom stolu Kolokvija o Gačanskom parku.
Kotzebueovu veselu igru Tri otca najedanput na njemačkom jeziku izvelo je otočko diletantsko kazalište na dan sv. Franciske Rimske, imendan Maštrovićeve supruge – bilo je to 9. ožujka 1844. godine. Bio je to onodobni trend, kazališna moda Beča i Zagreba. Maštrović je kulturno-kazališni dašak Beča bez problema doveo u Otočac.
Ulaznice za prvu predstavu general Maštrović dao je tiskati u Beču, a bile su u raznim bojama, plavoj, žutoj, crvenoj, zelenoj, ovisno o redu sjedenja. Iz Beča je naručio i nekoliko bakroreza u boji za potrebe scenografije. Uveo je raskošnu rasvjetu za večernje predstave. Upriličeno je i vatroigranje (vatromet). Želio je doista da kazališna predstava u Otočcu bude prvorazredan kulturni događaj. Prva je predstava primljena s velikim entuzijazmom izvođača i publike. Prihod od ulaznica, 30 forinti, Maštrović je dao u humanitarne svrhe – obitelji Pleša kojoj je u požaru izgorjela kuća. Želio je kazališnim predstavama otvoriti, kako je tada rekao, mali izvor kojim će češće olakšati život kakvoj nesretnoj obitelji ili osobi, a posebno priskrbiti pomoć bolnici u Otočcu.
Kakav genij! Kakav humanist i dobročinitelj! Kakav promicatelj hrvatske Talije!
Iste je godine otočko kazalište izvelo i predstavu na hrvatskom jeziku Drvodjelja iz Petrograda iliti Kočijaš Petra Velikoga, prevedenu Kotzebueovu dramu. U to vrijeme se i u Zagrebu kazališni život na hrvatskom jeziku tek razvija, skromno i stidljivo, kaže prof. Maštrović.
Nekoliko predstava izvedeno je u Otočcu i tijekom travnja 1844. godine prigodom rođendana kralja Ferdinanda, a uz spomenute komedije, u osvijetljenom kazalištu izveden je i veliki spektakl Ples oružja. U glazbenom dijelu programa sudjelovala su čak dva zbora! Maštrović je bo ljubitelj i poznavatelj glazbe i slikarstva, a surađivao je kao dopisnik sa zadarskim novinama Zora dalmatinska. Sve to govori ne samo o veličini osobe generala Maštrovića, nego i o kulturnoj i civilizacijskog razini ovdašnjega prostora u to davno doba, zaključio je prof. Maštrović.
Donedavno se smatralo da je na prostoru od Karlovca do mora u 19. st. vladala duhovna i kulturna pustinja. Maštrovićevo otočko kazalište dokazuje posve suprotno.
M.K.G.
PRINT
