O nama   
Kontakt   
Oglašavanje   
Impresum   
Uvjeti korištenja   
Pošaljite nam vijest!
GlasLike.hr
Lika nekretnine
povratak

Literarno druženje za pamćenje!

1/19
Literarno druženje za pamćenje!
Literarno druženje za pamćenje!Literarno druženje za pamćenje!Literarno druženje za pamćenje!Literarno druženje za pamćenje!Literarno druženje za pamćenje!Literarno druženje za pamćenje!Literarno druženje za pamćenje!Literarno druženje za pamćenje!Literarno druženje za pamćenje!Literarno druženje za pamćenje!Literarno druženje za pamćenje!Literarno druženje za pamćenje!Literarno druženje za pamćenje!Literarno druženje za pamćenje!Literarno druženje za pamćenje!Literarno druženje za pamćenje!Literarno druženje za pamćenje!Literarno druženje za pamćenje!Literarno druženje za pamćenje!
Objavljeno: 16-01-2016

U Narodnoj knjižnici Otočac pred brojnom publikom sinoć je predstavljena zbirka pjesama iz Domovinskog rata Dani tuge, ponosa i slave. Osim autorice, otočke pjesnikinje Marine Majnarić o knjizi su govorili lektorica prof. Manja Kostelac-Gomerčić i recenzenti prof. Vesna Gomerčić i pukovnik Davor Peitel, do kje progrma vodila ravnateljica knjižnice Jadranka Prša.

Radi se o prvoj knjizi pjesama o temi Domovinskog rata u Gackoj i Otočcu, a autorica je u cijelosti provela nimalo jednostavan 'ključ' pisanja nastojeći dati sveobuhvatan prikaz ratnih događanja u Gackoj, Lici i Hrvatskoj od 1991. do 1995. godine. Zbirka je to koja sadrži ratno 'biserje' o Otočcu, razorenom ratnim vihorom i spaljenom ratnim ognjem, ali i nikada osvojenom gradu. S opisima ratnih strahota i tužnih trenutaka isprepliću se ponos i domoljubna radost, pa se radi o zbirici koja unatoč dosljedno obrađenoj ratnoj tematici pripada antiratnoj književnosti.

U zbirci se nalazi malo manje od 100 pjesama pisanih u dva navrata, prvi veći dio čine pjesme nastajale od travnja 1991. pa do kraja 1995. i govore o tadašnjim ratnim zbivanjima, a drugi manji dio su pjesme koje s vremenske distance od desetljeća i pol preispituju etičke matrice koje su vrijedile tijekom rata. Za autoricu one su itekako još uvijek žive, stvarne, autentične i vjerodostojne, kazala je prof. Kostelac-Gomerčić naglašavajući kako je pjesnikinja jednostavna, skromna, ali vrijedna i posebna osoba koju ćemo odsada s lakoćom nazivati pjesnikinjom. Jer ona zapravo cijeli svoj život stvara i živi pjesništvo, a iz obilja napisanih stihova ljubavne, domoljubne, misaone i pejzažne tematike za prvu zbirku izdvojila je one koje govore o Domovinskom ratu. Osjećala je potrebu stihove potkrijepiti i fotografijama iz tih vremena neprijateljskih razaranja i borbe za domovinu, kojima otvara zbirku.

Posebno je dojmljivo Marinine stihove interpretirala prof. Vesna Kostelac koja je pjesmu Tamnica, proglasivši je biserom zbirke, recitirala simbolično okrenuta publici leđima. Vrlo je emotivno govorila o pjesnikinjinim stihovima te ganuta oživljenim sjećanjima na ratne dane strepnje i groze, potaknuta i licima u publici s kojima je imala doticaja na različite načine u ratno vrijeme, na trenutak pustila suzu. Također je naglasila kako zaborav nemilosrdno briše dane Domovinskog rata, dana velikih stradanja, ali i ponosa i slave, baš kako kaže pjesnikinja u naslovu zbirke, na svim razinama, obrazovnoj, kulturnoj, društveno-političkoj, pa je i ova zbirka jedan pokušaj da se ne zaboravi.

Nadahnuto je o zbirci govorio pukovnik Davor Peitel pronalazeći u Marininim stihovima duboko istinite emocije, točne i precizne opise događaja, vojnih akcija, raspoloženja 133. otočke brigade i drugih braniteljskih postrojbi. Izdvojio je nekoliko stihova koji progovaraju izravno iz srca ratnika te izrazio zahvalnost pjesnikinji što je u zbirci na lirski način ovjekovječila događaje koje suvremena događanja potiskuju i ne daju više puta dignitet koji zaslužuju.

Sama autorica pojasnila je značenje zbirke onako kako ona to vidi te je zahvalila svima koji su je podupirali, kao i svima koji su došli poslušati predstavljanje knjige. Njezin izbor iz knjige obuhvatio je 'alfu i omegu', pjesmu koja otvara i pjesmu koja zatvara zbirku, himnu domovini, posvetu 133. brigadi i još neke druge.

Naš portal izdvaja i podastire našim čitateljima dvije pjesme: Otočac i '91.

 

I.B.

 

'91. 

Sve se znalo što će se zbiti.

Zar je trebalo o tome šutjeti?

Sve je bilo smišljeno,

sve je bilo po planu

i odjednom

sve se desilo

u jednom

danu.

                         Da bar nismo

                         toliko znoja

                         i snage dali,

                         a koliko nas

                         od svega toga

                        ništa

                         nismo

                         ni znali.

Kada smo trebali

skupiti snagu,

a hrabrosti

tad falilo nije,

stali smo jedan

kraj drugog

da branimo svoje domove

i svoje njive.

                        Ta godina '91.

                         što je mnogi

                        očekivali nisu

                        da će takva biti

                       i od sanenog jutra

                       nad tihom rijekom

                       da će se prvi hici

                        zrakom čuti

                       i odjeknuti takvom jekom.

Krenula je

devedeset i prva

i slušala sam

gdje gori i ori,

sve olovo

što sije i bije

u zraku,

na zemlji.

                        I rastvorilo

                         se srce

                         i utroba

                         se žari,

                         to je moja

                         domovina

                         počela da krvari.

(10.11.1993.)

 

 

Otočac

Moj Otočac gori u plamenu,

dim i pepeo slike su grada,

narod moj gleda tresak granata

od kojih gori i zemlja i kamen

i stravične noći jecaja i nada.

 

Kamen po kamen pada,

moj grad se polako ruši,

zar pustiti bezbožnu hordu

da gazi po njegovoj duši?

 

Utihnula su sva četiri zvona

i zapaljena crkva k'o robinja stoji,

nema ni krova, ni tornja, ni križa,

osakaćena, ljepše dane čeka i broji.

 

I ne čuje se onaj jasan zvon

koji više nigdje ne zvoni,

za svetinjom našom

i Bog sada suze roni.

 

Zaustavite krvave noći

od razornih granata,

dosta nam je bilo suza,

dosta nam je bilo rata.

 

Dokle ćemo čekati

da nam krvare grudi?

Zar se prepustiti njihovoj ćudi?

Zar to čine ljudi?

 

A na tvojim ulicama, parku,

sablazni je prizor, tuga, jad.

Goriš, al' ostat ćeš uvijek

nikad osvojeni grad.

 

 

Podijeli novost na društvenim mrežama!
Novalja.coom