Gospićko-senjski biskup mons. dr. Mile Bogović tradicionalno je predvodio misu polnoćku u senjskoj katedrali Uznesenja BDM uz mjesnog župnika dr. Richarda Pavlića, župnog vikara Nikole Prše i đakona Mišela Grgurića. Misu je glazbom animirao katedralni zbor pod vodstvom Ivana Prpića Špike uz orguljsku pratnju Milana Dučića. Senjska katedrala bila je prepuna vjerničkog puka koji je s dostojanstvom i pozornošću saslušao božićnu poruku biskupa Bogovića o Božiću kada Bog budi u nama milosrdno srce:
"Nalazimo se u vrijeme proslave rođenja Isusa Krista. Naše proslave razlikuju se od onih svjetovnih. Kada se slavi neki daleki svjetovni događaj, svjesni smo da je to čisto sjećanje jer nikoga od sudionika tih događaja više nema. Mi slavimo rođenje onoga koji je bio i prije toga kao Sin Božji od vijeka, koji je danas glava svega stvorenoga. On je tu, dakle, u našoj sredini; nije neki bivši koji živi tek u sjećanju."
"Ovaj Božić slavimo i Godinu milosrđa koju je proglasio i otvorio papa Franjo. Godina je otvorena u Došašću, na svetkovinu Bezgrješnog Začeća. Zato ćemo i ovo božićno otajstvo slaviti kao očitovanje Božjeg milosrđa prema nama. Pod tim vidom možemo tumačiti i poruke iz misnih čitanja kao i naše božićne pjesme. Majka Božja bila je doista zadivljena jednostavnošću dolaska Sina Božjega u ovaj svijet. Zacijelo je i u tome vidjela očitovanje Božjega milosrđa o kojemu Marija pjeva: „Od koljena do koljena je milosrđe njegovo nad onima koji ga se boje“.
1. Kada mi slavimo neki događaj iz povijesti spasenja, želimo nešto naučiti o odnosu Boga prema nama, i ujedno izraziti svoju radost i zahvalnost što se Bog tako ljubazno i milosrdno odnosi prema nama.
Ljudi dobre volje mogli su u svakom Isusovom koraku i u svakoj njegovoj riječi pročitati i osjetiti: Ljubav Božju preveliku u ljudskom tijelu. Svaka etapa Kristova života otkrivala je i otkriva tu Božju naklonost i milosrđe prema čovjeku. Svoje milosrđe Bog otkriva utjelovljenjem i rođenjem Isusovim u Betlehemu, prikazanjem u hramu, pohodom Triju Kraljeva, bijegom u Egipat, otajstvima koje ćemo slaviti posebno ovih božićnih blagdana. Utjelovljeni sin Božji postao je nama jednak, počevši od slabašnog i svega potrebitog djeteta. On se spušta, silazi na našu razinu, stavlja se u okvire naše ugroženosti i nemoći. Budi osjećaje našeg milosrđa prema njemu. No, taj silazak nije zato da mi pritečemo u pomoć Bogu; „on sam hita da nas spasi“. Taj silazak k nama je „radi nas i radi našega spasenja“. To je očitovanje Božjega milosrđa prema nama.
Božje milosrđe, svakako, najjače će se očitovati Kristovom smrću na križu i njegovim uskrsnućem, kada se Isus u svojoj ljubavi sagnuo do dna čovjekova groba, do smrti, da bi ga uskrsnućem dignuo na razinu božanskog života; kada se na savršen način očitovala vjernost Očeva svojoj ljubavi prema čovjeku, kako bi rekao Ivan Pavao II.: dati (žrtvovati) ljubljenoga Sina za naše spasenje.
2. Kako bi rekao sv. Pavao, Isus je „oplijenio sama sebe“, uzevši oblik sluge i od Krista sluge je rastao na zemlji do Krista Kralja. Nije on postao sluga jer mu to pripada nego jer je to izabrao da bi drugima služio. Rastao je zato što je bio suočen s mnogim teškoćama za koje je trebala velika snaga. Bez teškoća nema rasta jer nema napora. Na što je utjelovljenjem Sin Božji naišao?
Činjenica je da „ljubav Božja prevelika“ nije naišla na doličan odgovor. Čovjek, naime, nije dočekao utjelovljenoga Sina Božjega spreman na doličan način i da mu uzvrati ljubav: Isus se rodio se kao siromah, u štali, nije imao osnovne sigurnosti već od početka, jer je njegov državni poglavar tražio načina da ga ubije pa su Marija i Josip morali s novorođenčetom bježati u stranu zemlju – u Egipat. I takvom čovjeku Bog ostaje vjeran u svojoj ljubavi.
Ljudski gledajući, Bog je mogao tražiti načina kako da se ljudima zbog svega toga osveti i da ih osudi. To bi tražila pravda; ali on je i dalje bio vjeran svojoj ljubavi prema čovjeku i išao putem njegova spasenja. On nije čekao da čovjek zasluži njegovu ljubav. On ga je ljubio unatoč toga što čovjek nije svojim djelima zaslužio takav odnos.
Time je Isus ispunio ono što je kao zadatak dobio od Oca, otkrio i očitovao milosrdnog Oca koji ga je poslao da spasi svijet. Bog očinski ljubi čovjeka. Ne prema tome koliko zaslužuje (kao Otac).
Takav odnos prema čovjeku otkriva se i ovom božićnom otajstvu. To nam je pouka i poruka kako se Bog odnosi prema nama, to je zalog naše radosti i veselja. Kado gledamo na Božić, on nije onda nama vjernicima samo neradni dan, dan kada se bolje jede i pije, nego kada se očituje Božje milosrđe prema nama. Bogu je stalo do mene. Božić je svima poziv da se i mi usmjerimo prema njemu. To izražavaju i naše pjesme:
Kyrie eleison (milosrđe)
Ljubav Božja prevelika, primi pravu put čovjeka
S neba siđe dolje radi grešnika, rodi se u štalo radi čovjeka
3. U nekim jezicima u samoj riječi milosrđe (misericordia) izražava se ljubav prema slabome, bijednome, potrebitome. U Božiću se najjasnije očituje ta potrebitost i slabost utjelovljenoga Sina Božjega. Toliko se nisko spustio da izaziva i naše milosrđe prema njemu. Rekli bismo da Bog sa svih strana zove čovjeka da bude pomoćnik i spasitelj svome bratu. Dakako, Božić se ne smijemo zaustaviti samo na očitovanju Kristove ljudske slabosti i ograničenosti. Treba steći cjelovitost Isusova poslanja. Očitovat će se i njegova slava.
Postoji jedan roman pod naslovom: Kraljević i prosjak. Dogovorili se njih dvojica da će zamijeniti odjeću i krenuti u svijet. Onoga kojega su prije dočekivali s klicanjem, sada su tjerali od sebe i rugali su mu se. Bio je sada u odijelu prosjaka. Obrnuto je bilo s prosjakom. Njemu su izražavali kraljevske počasti. Kraljević obučen u prosjačko odijelo ne samo da nije mogao unaprijed očekivati poštovanje, nego i onda kada je po svojim djelima pokazivao svoju mudrost i moć, i to su mu mnogi nijekali jer da mu znadu porijeklo, on je prosjačkoga porijekla i ne može reći i učiniti nešto veliko. No, kraljević je mnogo toga upoznao što ne bi nikada da je nosio samo kraljevsko odijelo. Ne bi naučio kako se ponašati kad ti se rugaju, bacaju kamenje za tobom.
Sjećamo se da će neki tako gledati i na Isusa. Što ti nama soliš pamet. Znamo ti braću i sestre, znademo da si iz onoga mjesta otkuda nije izišao nijedan poznatiji čovjek, Ti si Nazarećanin i gotovo.
Kraljević je glumio prosjaka. Isus nije glumio čovjeka, nego je postao pravi čovjek poput nas. Nije bilo umanjeno njegovo dostojanstvo. Ljudi mu to nisu priznavali. Bilo je to stvarno poniženje za njega, ali za njega je poniženje bila prilika za rast. On je rastao pored sve ljudske zlobe, mržnje, neprijateljstva i svagdje sačuvao ljubav prema svima.
Gledao sam ovih dana jednog novinara kako se drsko odnosi prema čovjeku koji je bio kandidat za premijera. Kao da tom novinaru čovjek treba dati računa za sve što je radio i što će raditi, odgovarati na njegove neumjesne upite. Ali kandidat je bio stalno tako smiren i jasno odgovarao na provokacije. Vidjelo se da je svoja ponižavanja koristio da bude još jači u dobrim vrlinama, da je imao snage raditi za ljude i onda kada ga oni odbacuju.
Dakako, to je samo blijedi primjer za ponižavanja koja je utjelovljeni Sin Božji doživljavao od čovjeka, ali on je uvijek u tim ponižavanjima rastao. Pače, ne bi moglo ni biti onoga ljudskoga rasta da nije bilo poniženja i iskušenja.
4. Već na početku ove Godine milosrđa Bog, milosrdni Otac, po otajstvu ljudskog rođenja svoga Sina poziva nas da mijenjamo svoj način hoda prema ljudima, da k čovjeku idemo sa srcem koji traži načina kako ga spasiti, a ne sa željom da ga osudimo. Taj spasenjski hod nije usmjeren samo k onima koji se na jednaki način odnose prema nama, nego i prema grješnicima, prema onima koji nemaju milosrdno srce prema nama. Odazovimo se Kristovom pozivu: Budite milosrdni kao što je milosrdan Otac vaš nebeski!
Tražeći jasne putokaze za hod prema čovjeku u duhu milosrđa, molit ćemo ove godine Boga posebno za milost i snagu da možemo vršiti duhovna i tjelesna djela milosrđa. Zato neka ponavljanje tih djela milosrđa prati iskreno nastojanje da nam ona budu smjernice za hod u našem svagdanjem životu.
5. Božićni blagdani imaju u sebi neko otajstveno svijetlo koje nam osvjetljuje te putove dobrote i ljubavi prema drugim ljudima. Krenimo tim putovima odvažno i nastavimo u godini koja je pred nama. Neka ti koraci budu usmjereni u prvom redu prema slabima i nemoćnima, zaboravljenima i ugroženima, beskućnicima i prognanicima, potrebnima snage i naše suradnje jer se u takvim prilikama milosrđe najbolje prepoznaje i ostvaruje. Ne gledajmo koliko su oni zaslužili i kolika je naša obveza prema njima! Budimo milosrdni „kao Otac“ koji je svoga Sina predao za nas jer je milosrdan.
6. U božićnim danima obitelj se okuplja, zajednički moli i zajednički se raduje; izmjenjujemo čestitke i darove. Sjećamo se također i onih koji su bili ali nisu više za našim stolom. No dobro se sjetiti i naše šire obitelji, našega naroda.
Pred 25 godina rađala se samostalna hrvatska država koja je upravo o Božiću, 22. prosinca 1992., dobila svoj ustav i zato se on zove Božićni ustav. U cijelom došašću molili smo se sa zabrinutošću i čežnjom da naša država dobije vlast koja voli i narod i državu, koja je milosrdna prema svome narodu. I te strukture vlasti upravo ovih dana se polako rađaju. Molimo se Bogu da se započeti procesi sretno dovrše da dobro svim Hrvatima i svim hrvatskim građanima. Nadamo se da će naša država preuzeti brigu o iseljenoj Hrvatskoj koja u brojčanom smislu ne zaostaje za domovinskom Hrvatskom. Već preko 150 godina tu vezu je čuvala i gajila uglavnom samo Crkva u Hrvata. Molimo se u duhu one Domjanićeve pjesme:
Če bi rekel Božiću, kaj želim si ja,
Rekel bi naj vsakomu puno srca da.
Da bu narod narodu kak i bratu brat,
I da zadovolen bu jenput i Hrvat.
Čestit Božić i blagoslovljenu novu 2016. godinu želi svima vama koji ste došli u crkvu, i onima koji su zbog nečega spriječeno da nam se pridruže, posebno onima koji su na bolesničkim krevetima."
Z.R.
PRINT
