Dvije godine nakon izlaska iz tiska, knjiga Lička kapa predstavljena je i u Otočcu.
Na predstavljanju suautorskog uratka Lička kapa Tatjane Kolak i Dragice Rogić u Narodnoj knjižnici Otočac o knjizi i autoricama uvodno je govorila ravnateljica knjižice Jadranka Prša, naglasivši kako su u knjizi, za čije su tiskanje zaslužni izdavač Pučko otvoreno učilište Dr. Ante Starčević i sponzor Grad Gospić, na jednom mjestu objedinjena sva prikupljena znanja o ličkoj kapi.
Dok su se vrtjeli slajdovi s fotografijama koje ilustriraju temu (a i stol je bio dekoriran – kapama), ravnatelj gospićkog Učilišta Milan Ostović kazao je kako ova dvojezična (na engleskom i hrvatskom jeziku) knjiga sumira sve što se zna o ličkoj kapi, a nastala je na prijedlog gospićke dogradonačelnice. Recenzent knjige je prof. Josip Forjan, ugledni hrvatski etnolog, ravnatelj Kulturnog centra Travno i voditelj podružnice Posudionice i radionice narodnih nošnji u Zelini. Knjiga ima tri dijela.
U prvom je dijelu dr.sc. Tatjana Kolak iznijela povijesne značajke, promjene i simboliku ličke kape tijekom posljednjih 300-injak godina. Dragica Rogić u drugom dijelu knjige, na temelju brojnih provedenih praktičnih radionica, čitatelja uvodi u tajne izrade toga iznimno važnog dijela narodne nošnje. Autentična sjećanja kazivača o ličkoj kapi evocirana su u trećem dijelu knjige (Josip Cvitković – Ličko Lešće, Ružica Dujmović – Otočac, Blaž Žarak – Perušić, Matilda Lulić – Vaganac, Hiacind Starčević – Aleksinica, Marija Rukavina – Zagreb, Marijana Adžija – Gospić).
- U etnografskoj baštini na području Like korjenita se devastacija najviše očitovala na tradicionalnoj narodnoj nošnji. Jedini preživjeli element koji se još nosio (na gospićkom sajmu ili na 'maši') bila je lička kapa, crvenkapa ili kićanka. Tijekom vremena ostala je simbolom pripadnosti jednom regionalnom kulturnom krugu i tako se percipira i danas, rekla je dr. Kolak.
No, tijekom vremena doživjela je drastične promjene i od početnog izgleda crvenkape s blagim šiljatim ili stožastim dnom s crnim koncem izvezenim motivima poput spirala ili paunova pera svedena je na industrijski ogoljenu kapu ravnog dna bez ikakvih ukrasa. Tendencija zaravnjenja dna pojavila se početkom 20. stoljeća kako bi se na dno kape mogao izvesti novi motiv – hrvatski grb, o čemu postoji svjedočanstvo vezano uz izvjesnu babu Šubajićku. Do kraja 2. svjetskog rata u Gospiću je radila kapara u vlasništvu Luke Adžije u kojoj su radile djevojke iz okolnih sela.
Posljednji atak ličkoj kapi zadala su brojna iseljavanja, progresivno pretvaranje seljaka u radništvo i tekstilna industrija koja je kapu svela na ravno crveno dno, potpuno zacrnjeni obod i duge rese – na kapu bez priče. A jedna od mitskih konotacija starih oblika kape je čak i otkana memorija tragične Krbavske bitke.
Postoji podatak da su općinske vlasti u Gospiću već 1781. zabranjivale ulazak u grad ženama u nošnji, a u isto vrijeme i vladika iz Metka žene savjetuje da nose žičane podsuknje i šešire, a ne nošnju. Tako se u ime urbanog i gradskog postupno gubilo tradicijsko. Istovremeno je mašinska proizvodnja kape sasvim pojednostavila tj. uklonila ukrase.
Zanimljiva je priča o crnim resama na kapi. Unatrag 300 godina, nakon izgona od Turaka, može se pratiti kako je dužina resa postala sociološki element jer se po dužini prepoznavala pripadnost određenoj zajednici. Sasvim kratke rese originalne crvenkape pravoslavci su znatno produžili 8do olovice leđa), dok su katolici i dalje nosili kratke (nakrenute iznad uha). U jeku panslavističkih pokreta ta se razlika gubi, katolici sve više preuzimaju kapu s dugim resama, a govorilo se: što je kita duža, to je bećar veći!
U Muzeju Like u Gospiću od 1972. pohranjena je lička kapa stožastog dna s gustim crnim vezom i izrazito kratkim resama, koju je donio Tihoslav Tomljenović iz Gospića. Dok je pokazivala tu kapu, dr. Kolak, muzejska savjetnica u Muzeju Like, kazala je kako ju je zainteresirao njezin drugačiji izgled, pa je počela istraživati, a nakon toga je shvatila koliko je lička kapa do danas izgubila od svoje originalnosti. O tome je napisala članak koji je trebao biti objavljen u jednom stručnom glasilu, no spletom okolnosti taj je tekst objavljen tek nekoliko godina kasnije u Ličkoj reviji Matice hrvatske Gospić i ponovno sada u nešto proširenom obliku u knjizi Lička kapa.
Svoje je izlaganje dr. Kolak zaključila konstatacijom kako priča o kapi nije završena jer čovjeka znanstvenika uvijek 'kopa' još nešto te naglasila kako knjiga nije savršena, ima prostora za dorađivanje. Možda i nekoga od vas usmjeri prema kulturnoj baštini, rekla je dr. Kolak.
Prikupljajući sjećanja o ličkoj kapi, Dragica Rogić je kazala kako je zapravo sve krenulo od očeve crvenkape koju je uvijek nosio sa sobom u inozemstvo. Tada joj je to bilo pomalo i smiješno, a majka je pitala oca zašto ne ponese slike djece, a ne kapu. On je tada kazao kako u toj kapi sa sobom nosi sve svoje, cijelu svoju obitelj, a dubinu značenja te rečenica Rogić je, kako sama priznaje, shvatila tek kasnije kad je odrasla.
Pitanje je kakva bi percepcija o crvenkapi danas bila da nije Dragica Rogić prikupila sjećanja starijih o ličkoj kapi te s udrugom koju je vodila pokrenula izradu originalne verzije kape. Bod lančanac naučilo je nekoliko članica Gačanke i počela se kapa izrađivati ponajprije za potrebe folklornih skupina. Danas je sve veća potražnja za originalnom ličkom crvenkapom, sve je više poziva zainteresiranih kupaca iz raznih krajeva (ali najčešće ličke krvi), pa Rogić vjeruje kako će izrada tradicijske kape sasvim zaživjeti u odnosu na dosadašnju dominaciju ogoljene industrijske kape.
- Da se nismo uhvatili vezenja kapa i dalje bi bile samo industrijske, a mnogi ih folkloraši i danas, na žalost, nose iz neznanja. Tvrde kako je takvu kapu nosio i njihov otac, pa je stoga to autentična kapa, no riječ je zapravo o industrijskoj verziji koja je potisnula originalnu, zaključila je Rogić.
Nakon svega rečenog, možemo se složiti da je priča još uvijek jednim dijelom nedorađena, a malčice žalimo što je propuštena prilika spomenuti kako je u sustavnom brisanju originalnih obilježja crvenkape kroz povijest izbrisano i ime Gacke gdje se stožasta crvenkapa itekako nosila i odakle je i krenula njena revitalizacija i valorizacija.
M.K.G.
PRINT
